Objašnjavajući iz svog ugla prilike u ratnom i poratnom Sarajevu, u ekskluzivnoj ispovijesti za Oslobođenje, Ramiz Delalić Ćelo spomenuo je, između ostalog, i zadatke koje je, svojevremeno, izvršavao po nalogu iz tadašnjeg republičkog MUP-a i AID-a. Inzistirajući da se radilo o poslovima na državnom nivou, bivši komandant Devete brdske brigade otkrio je kako je, upravo njegovom zaslugom, godinama prisluškivana hrvatska ambasada u Sarajevu, budući da je prislušne uređaje uspio montirati neposredno nakon zvaničnog otvaranja, odnosno polovinom 1994. Navodeći dalje okolnosti pod kojima su mu, tada čelni ljudi policijskog, vojnog i obavještajnog vrha povjerili taj posao, Ćelo kaže: “Kada sam dobio taj zadatak, na sastanku su bili Bakir Alispahić, Jusuf Jašarević, Rasim Delić i Enver Mujezinović. Malo prije toga sam izašao iz zatvora i oni mene zovnu, kao, eto, treba im to, da ih mogu prisluškivati. Obavio sam posao zahvaljujući čovjeku kojeg sam tamo znao i sa kojim sam bio blizak. I uvjeren sam da je on mnogo pomogao bosanskom narodu u cjelini.” Iako ime prijatelja nije želio otkriti, nije teško zaključiti da je Ćelo u zgradu Ambasade, u to vrijeme jednom od najvažnijih punktova hrvatskih obavještajno-sigurnosnih službi, uspio nesmetano ući jedino uz pomoć hrvatskog vojnog atašea generala Mate Šarlije Daidže.

General Daidža, dugogodišnji emigrant čije je pravo ime Nijaz Batlak, podsjetimo, prije zvaničnog početka rata u BiH, vodio je kamp za specijalnu vojnu obuku u Podgori. U tom se kampu, u proljeće 1992., obučavao i Ramiz Delalić Ćelo, od kada datira i njihovo poznanstvo. Nabrajajući šta je sve za potrebe države uradio, u nastavku razgovora Ćelo podsjeća na zaboravljenu ratnu aferu kada je u restoranu Makarska, neformalnom sastajalištu hrvatskih političkih, vojnih i diplomatskih kadrova, otkrivena veća količina droge. “Saznao sam, uz pomoć svojih kanala, za veliku količinu kineskog heroina i nisam htio o tome obavijestiti policiju. Jer, saznao sam i to da je u sve uključen jedan visoki hrvatski časnik, a, računao sam, čim je tako, uz njega je neko i iz naše policije.”, svjedoči Delalić, koji je u tu akciju bio uključen zajedno s pomoćnikom načelnika Uprave vojne bezbjednosti ABiH. Po njegovim tvrdnjama, tada je zaplijenjeno oko kilogram heroina, ali je istraga zataškana upravo radi činjenice da je u taj švercerski lanac bio umiješan visokorangirani hrvatski časnik. Delalićevo svjedočenje tako je nanovo aktualiziralo pet godina stare glasine o skandalu koji je, početkom 1995., zamalo prerastao u međudržavni incident. Visoki hrvatski časnik koji je, prema saznanjima sarajevske policije, bio duboko involviran u šverc drogom, bez dileme, je tadašnji prvi čovjek Združenog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH, general Ante Roso. Zajedno s njim, tada je trebao biti uhapšen i njegov prvi pomoćnik Ante Maksan zvani Makso, kojeg je Roso u Sarajevo doveo iz Zadra.

Odvojeno od istrage sarajevskih vojnih i policijskih službi, umiješanost generala Rose u krijumčarenje droge, još su od 1994. godine ispitivali agenti HIS-a, krovne obavještajno-sigurnosne službe u Hrvatskoj. Nalog za pokretanje istrage izdao je Miroslav Tuđman, u to vrijeme ravnatelj HIS-a, nakon što mu je iz izvora bliskih tajnim službama nekoliko zapadnoevropskih zemalja sugerirano da najveći švercerski lanac droge u BiH kontrolira jedan visoki hrvatski vojni dužnosnik. Radi se o tajnim službama država čiji su vojnici, u jedinicama Unprofora, bili stacionirani u BiH. Istraga je vođena paralelno u Hrvatskoj i u BiH, gdje je taj posao Miroslav Tuđman povjerio svom povjerljivom pomoćniku, šefu bosanskohercegovačke ekspoziture HIS-a Ivi Lučiću.

Prema prilično pouzdanim informacijama, hrvatskim je tajnim agentima u BiH, angažiranim na kompletiranju dosjea kontroverznog generala HV-a i HVO-a koji je u Hrvatsku došao kao bivši pripadnik francuske Legije stranaca, pažnju prvi privukao Rosin pomoćnik Ante Maksan. Po dolasku u zapadnu Hercegovinu, Roso je Maksana predstavio kao pukovnika Hrvatske vojske iz Zadra, ali se naknadno ispostavilo da on u HV-u ima samo čin brigadira i nekoliko krivičnih prijava na zadarskom Županijskom sudu. Nakon nekoliko mjeseci intenzivnog rada, tajni su hrvatski istražitelji raspolagali brojnim informacijama na osnovu kojih se mogla rekonstruirati kompletna šema transporta droge iz Hrvatske u BiH. Droga je u Hrvatskoj, najvećim dijelom, preuzimana u Puli i, u nekoliko navrata, u Rijeci odakle je upućivana u Grude. U Grudama je pošiljke preuzimao bivši zapovjednik Kažnjeničke bojne Mladen Naletilić Tuta kojeg je, podsjećamo, Ivo Lučić u nekoliko tajnih izvještaja odaslanih u ured Miroslava Tuđmana označio kao glavnog hercegovačkog dilera. Znakovito je da je zbog šverca drogom u Hrvatskoj nedavno uhapšen Tutin ratni zamjenik i jedan od najbližih suradnika Ivan Andabak, a na osnovu do sada prezentiranih dokaza da se zaključiti kako se radi o skoro istovjetnom pravcu distribuiranja. Sljedeća destinacija u krijumčarskom lancu, poslije Gruda, je Mostar, odakle se droga mafijaškim kanalima ubacivala u istočni dio grada i dalje, za Sarajevo. Rasparčavanje droge u Sarajevu je direktno kontrolirao general Roso, pretpostavlja se u suradnji sa lokalnim mafijaškim krugovima, dok je njegov pomoćnik pukovnik Maksan bio zadužen za dalje transporte prema hrvatskim gradovima u srednjoj Bosni, Posavini i prema području Tuzle, odnosno Ravne-Brčko.

U isto su vrijeme vojni inspektori Ministarstva obrane tadašnje Herceg-Bosne pokrenuli istragu o novcu koji je general Roso podizao za “specijalne namjene”, odnosno za potkupljivanje pripadnika UNPROFOR-a. Radilo se o nekoliko novčanih isplata od po 50.000 njemačkih maraka koje je Roso podigao u Logističkom centru HVO-a u Grudama a da izvještaj o utrošku para nikada nije predočio. Paralelno sa tom istragom, vojne su obavještajne službe ispitivale i misteriozni nestanak nekoliko luksuznih automobila, mahom džipova, koji su u Ministarstvu obrane zaduženi za potrebe Zajedničke vojne komande, ali su u Sarajevu ukradeni.

Kada je kompletiranjem svih sakupljenih informacija krug zatvoren i nakon što je postalo jasno da su pozamašne svote novca Roso i njegovi pomoćnici potrošili za kupovinu droge, a navodno ukradena vojna vozila prodali sarajevskim kriminalcima, poslije čega su završila na crnom tržištu Republike Srpske, alarmiran je sami državni vrh Hrvatske. General Roso, suočen sa konkretnim i po njega vrlo ozbiljnim optužbama, priznao je uskom krugu istražitelja da je umiješan u trgovinu drogom ali i otkrio imena organizatora cijelog tog unosnog posla. Kada se ispostavilo da je na vrhu te mafijaške piramide Milan Šušak, inače brat Gojka Šuška, hrvatski je ministar obrane lično intervenirao i naredio obustavljanje dalje istrage.

Nakon što je skandal zataškan u Zagrebu, hrvatski je državni vrh aktivirao sve političke veze kako bi se i u Sarajevu spriječilo objavljivanje rezultata istrage. Mediji su objavili kratku vijest o uspješnoj policijskoj raciji u restoranu Makarska koja je rezultirala pljenidbom veće količine droge i hapšenjem nekoliko osoba koje, koliko je poznato, nikada nisu procesuirane. Vlasnica restorana, izvjesna Marina, odlazi iz Sarajeva i u Čapljini otvara zlatarsku radnju, poslije čega se o njoj više ništa ne zna. (Delalić kaže da je čuo kako je izvršila samoubistvo. Prema nekim drugim informacijama Marina je ubijena.) Prvog septembra 1995. objavljena je zvanična odluka o povlačenju generala Ante Rose sa dužnosti zapovjednika HVO-a u Zajedničkoj vojnoj komandi, iako je on Sarajevo napustio nekoliko mjeseci ranije. Osim afere sa drogom, bio je umiješan u seksualni skandal sa dvije maloljetnice. Zajedno sa njim, Zajedničku su vojnu komandu napustili njegov prvi pomoćnik, inače Francuz koji, po nekim informacijama, trenutno boravi na Kosovu i uvezao se sa tamošnjim kriminalnim podzemljem. Anto Maksan se vratio u Zadar gdje se, navodno, podvrgao tretmanu odvikavanja od droge. Nekadašnji zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane koji je na tu funkciju imenovan krajem 1993., sa zadaćom da kao deklarirani protivnik hrvatsko-bošnjačkog rata spusti ratne tenzije, vratio se u Zagreb gdje je nakratko obavljao sporedne vojne poslove, a potom je umirovljen.

Pored organiziranja lanca droge, general Ante Roso je u Sarajevu vodio još jedan krajnje unosan i profitabilan biznis. Organizirao je opsežnu akciju otkupljivanja umjetničkih djela, vrijednih antikviteta, njihovog iznošenja iz opkoljenog grada i prodaje u Hrvatskoj i drugim evropskim zemljama. Neki izvori iz njegovog neposrednog okruženja tvrde da je Roso u Sarajevo došao sa opsežnim spiskom vrijednih umjetničkih djela i antikviteta koji se nalaze u privatnim galerijama ili osobnom vlasništvu Sarajlija. Nekoliko desetaka ljudi u Sarajevu angažirao je za otkup tih predmeta po cijeni višestruko nižoj od njihove stvarne vrijednosti. Koliko je na taj način osiromašeno Sarajevo niko ne može utvrditi. Interesantno je da je nakon što je vraćen u Zagreb, državni vrh Hrvatske Rosu postavio za ravnatelja Muzeja Hrvatske vojske...