Rusija je bila treća zemlja koju je jugoslavenski predsjednik Vojislav Koštunica posjetio nakon dolaska na vlast. Prvo je putovanje bilo u francuski Biarritz na susret sa šefovima država ili vlada Europske unije, a potom u Sarajevo, prijestolnicu Bosne i Hercegovine. U redoslijedu tih posjeta mnogi su već vidjeli vanjskopolitičke prioritete nakon demokratskih promjena u Beogradu, a to su: proeuropska orijentacija Jugoslavije, sređivanje odnosa sa susjedima i učvršćivanje veza s Rusijom. Koštunica je razgovore s ruskim predsjednikom Putinom završio obećanjem Moskve da će pružiti potporu očuvanju cjelovitosti SR Jugoslavije, da će brzo obnoviti dopremu plina “po uvjetima koje će Beograd podnijeti i koji će za njega biti prihvatljivi” i da će Rusija i dalje biti ključni partner nove Jugoslavije. Koštuničin odlazak u Moskvu, što je bio njegov “prvi službeni posjet nekoj zemlji”, oživio je stare rasprave o prirodi rusko-jugoslavenskih odnosa, kao i o nastojanju Rusije da s novim jugoslavenskim političarima osnaži ruske interese na Balkanu. No, razlike u analizi tih odnosa su poprilične, posebice kad se želi odgovoriti na pitanje koliko su dvije zemlje doista bile tradicionalne saveznice u prošlosti i može li se očekivati novu suparništvo Rusije i Zapada na prostoru jugoistočne Europe?

Dok jedni ukazuju na “povijesnu povezanost Rusije i Srbije”, na “stare i ukorijenjene političke, vjerske i kulturne odnose” između dviju zemalja i njihovih naroda, drugi smatraju da se Rusija uvijek povodila za svojim nacionalnim interesima. A to će reći da je Moskva do kraja podupirala Miloševića i njegov režim ne iz prijateljskih pobuda koliko zbog toga što nije mogla dopustiti da se važna pitanja na Balkanu rješavaju bez njena sudjelovanja. Štoviše, bijesni i poniženi zbog širenja NATO-a i bombardiranja Jugoslavije, vladari u Kremiju su pod pritiskom svoje javnosti bili na strani nedemokratskog režima u Beogradu, čak unatoč tomu što su Miloševića sumnjičili da želi iskoristiti Rusiju za svoje sukobljavanje sa Zapadom. S druge pak strane takvo držanje Moskve može se objasniti i posljedicama nadmetanja dviju supersila u vrijeme “hladnog rata” za prevlast nad svijetom, koje je završilo raspadom Sovjetskog saveza i rasulom nekada moćne sovjetske vojne mašinerije, temeljene na Varšavskom paktu. Tada se očekivalo da će i Zapad, odnosno Sjedinjene Države odgovoriti smanjenjem borbenosti NATO-pakta. No, dogodilo se posve suprotno. NATO se od obrambenog saveza počeo pretvarati u tijelo koje je sve više išlo prema ekspanzionizmu i intervencionizmu što je potaklo bivšeg sovjetskog predsjednika Gorbačova da izjavi kako se osjeća “izdanim”, s obzirom da je Zapad obećao kako neće pokušati izvući geopolitičku korist od raspada Sovjetskog saveza.

Moskva je s kosovskom krizom i bombardiranjem Jugoslavije iskusila prvo gorko iskustvo dubokog jaza između želje da bude “velika sila” i stvarnog međunarodnog utjecaja. Suočena s beznadnim stanjem i imidžom “Velike Albanije”, Rusija se nije mogla uputiti putem odmjeravanja snaga sa Zapadom, već, uglavnom, diplomatskim posredovanjem u rješavanju krize. Tih je dana “Moscow Times”, list na engleskom jeziku pisao: “Za Rusiju su od vitalnog nacionalnog interesa dobri odnosi s Međunarodnim monetarnim fondom i Zapadom, a ne simpatije prema slavenskoj braći”. U prošlosti kao i danas, Rusija se kao velika sila svugdje pa i u ovom dijelu Europe rukovodila svojim nacionalnim interesima, pri čemu su vrlo ograničenu ulogu igrali tobožnji bratski ruskosrpski i rusko-jugoslavenski odnosi. U 19. stoljeću Srbija nije bila bliska saveznica Rusije, za razliku od Crne Gore. Prije Prvog svjetskog rata Srbija je bila bliža Francuskoj nego Rusiji, dok su poslije rata odnosi između monarhije i Beograda i komunističkog Sovjetskog saveza bili hladni. Ni nakon Drugog svjetskog rata, posebice od 1948. godine, Rusija nije imala neki osobit utjecaj u Jugoslaviji. Ne zanemarujući, dakle, određene simpatije nastale iz iste vjere i kulturne tradicije može se očekivati da će Beograd i Moskva od sada graditi pragmatične odnose, bez veće sentimentalnosti za nekim tijesnim odnosima, u svakom slučaju ne takvim koji bi mogli biti kontraproduktivni za njihovu suradnju sa zapadnom Europom i Sjedinjenim Državama.

Koštunica i demokratska Srbija u Rusiji imat će pouzdanu i važnu diplomatsku potporu u očuvanju cjelovitosti Jugoslavije, naročito u pogledu budućnosti Kosova. Odcjepljenje Kosova bi za jugoslavenskog predsjednik bio gubitak identiteta političara koji u javnosti uživa veliku popularnost kao umjereni i nepotkupljivi nacionalist, dok bi za ruskog predsjednika Putina to bio nepoželjan i opasan presedan i izazov očuvanju multietničke Rusije. Za sve ostalo, za humanitarnu, gospodarsku i financijsku pomoć Srbija će se uglavnom morati okrenuti Zapadu.

Na geostrateškoj razini, Rusija će, dakle, i dalje nastojati zadržati tradicionalnu nazočnost i utjecaj na Balkanu na kojem se u međuvremenu ukotvio NATO-savez predvođen Amerikancima. No, malo je vjerojatno da će kao u neka stara vremena, pitanja rata ili mira u ovom dijelu Europe, barem u doglednoj budućnosti, ponovo ovisiti o suparništvu Rusije i Zapada.