Martin Bell, jedan od najpoznatijih ratnih izvjestitelja BBC-ja, od prošle godine zastupnik u Donjem domu britanskog Parlamenta, među rijetkim je novinarima koji su u proteklih nekoliko godina svjedočili na Haškom tribunalu. Bell se početkom 1999. pojavio kao svjedok u slučaju generala Tihomira Blaškića, jer je 20. travnja 1993. bio prvi svjetski novinar na poprištu masakra u Ahmićima, kamo je stigao s vojnicima Cheshirske pukovnije SFOR-a stacionirane u bazi u obližnjem Vitezu.

Prije nekoliko dana Bell je, sudjelujući na otvorenom stolu nakon dokumentarca britanskog Channel Foura o vrpcama iz ureda predsjednika Tuđmana, kazao da će pokrenuti parlamentamu akciju u Donjem domu britanskog Parlamenta da se Blaškić oslobodi nakon gotovo četiri godine pritvora. Zašto će to predložiti, Bell objašnjava u intervjuu Globusu.

- Sasvim je sigurno da ću kao zastupnik pokušati aktualizirati slučaj generala Blaškića. Ali, pritom treba znati da britanski Parlament, kao ni Vlada, nema nikakve jurisdikcije nad radom Haškog tribunala. Na kraju to ipak ostaje isključivo pravo Suda. No, svejedno, mislim da već sad ima dovoljno elemenata da se generala Blaškića oslobodi odmah, isti čas, bez čekanja na završetak žalbenog postupka. Ali, ako i taj žalbeni postupak bude vođen kako valja, Blaškić mora biti oslobođen.

- Bio sam tamo. Ušao sam u selo zajedno s britanskim vojnicima koji su otkrili masakr. U to vrijeme izvještavao sam iz srednje Bosne, gdje su u sastavu UN-a bili stacionirani britanski vojnici. Kad sam vidio desetke ubijenih civila, skamenio sam se. Dogodilo se to 1993., u Europi, kad više nitko nije očekivao da bi se ljudi ubijali na taj način. Za mene je to bilo nešto najgore što sam ikad vidio, iako sam od 1966. izvještavao iz svih većih ratnih sukoba. Takvo što nisam vidio ni u Africi prije dva-tri desetljeća. To je bilo naručeno masovno ubojstvo. Sjećam se, pukovnik Bob Stewart, zapovjednik Cheshirske pukovnije, urlao je na jednog pripadnika HVO-a koji se ondje zatekao i pitao imamo li dozvolu. "Meni ne treba dozvola prokletog HVO-a, ja sam iz Ujedinjenih naroda." Kad su kasnije te potresne slike počele kružiti svijetom i postale jednim od najčešće spominjanih motiva tog rata, znao sam se zapitati bi li Haški tribunal uopće bio osnovan da se Ahmići nisu dogodili. Kako sam ja bio novinar koji je snimio i izabrao te krvave prizore, osjećao sam se dijelom svega toga, pa i odgovornim da pravda bude zadovoljena. Međunarodni tribunal mora postojati kako bi potencijalne političke ubojice znale da će završiti u zatvoru.

- On tad nije bio u Ahmićima. Razgovarali smo kasnije u Vitezu. Od početka moje je mišljenje bilo da Hrvatsko vijeće obrane nije ustrojeno kao prava vojska. Oni nisu imali poluge upravljanja i kontrole poput britanske vojske. HVO je u to vrijeme očajnički pokušavao obraniti Lašvansku dolinu od gotovo osam puta brojnijeg neprijatelja, Armije Bosne i Hercegovine. Tad sam se pitao ima li Blaškić uopće načina da koordinira Hrvatskim vijećem obrane. On je bio zauzet obranom hrvatskog teritorija, a znam da je u to vrijeme bio okrožen paramilitarnim snagama, naoružanim ljudima izvan njegova zapovjednog lanca. Sad u to vjerujem više nego ikad.

- Nas nekoliko novinara susreli smo se s Blaškićem sedam dana poslije Ahmića. Činilo se da je nesretan zbog svega što se dogodilo. Obećao je brzu istragu. Je li je proveo, ne znam, jer je ubrzo nakon Ahmića planuo jedan novi veliki sukob i tamo su se preselili svi novinari. Ahmići su se dogodili sredinom travnja, a u svibnju je započeo hercegovački sukob Hrvata i Bošnjaka muslimana. Tamo su se kasnije događala zvjerstva zbog kojih, do danas, nitko nije odgovarao. Postoje dokazi o zatvaranju i mučenju Bošnjaka muslimana na više lokacija u Hercegovini. Tim dokazima raspolaže i Tribunal i Ujedinjeni narodi, ali ntko ništa ne poduzima. Dosje je prikupio britanski SFOR, konkretno pukovnik Hector Gullan. Taj časnik sumnja da su u hercegovačke događaje umiješane njemačke i američke tajne službe. S druge strane imamo jednog Ratka Mladića. On, po svoj prilici, nikad neće biti uhićen. Kad se na cijelu stvar gleda s nekoliko godina distance, čini se da postoji posebni interes više strana da se sva pozornost skrene na Ahmiće i Blaškića.

- To su besmislice i budalaštine. Strukture HVO-a najprije su, kao i Srbi u Srebrenici, zanijekale odgovornost, a kad je postalo jasno da ne može biti nitko drugi nego HVO, počeli su plasirati priče da su bezmalo Britanci počinili zločin. Međutim, na te konstrukcije nikad nitko nije nasjeo. U to vrijeme britansla vojnici nisu imali ni mandat niti mogućnosti da zaštite civile, no ipak su riskirali živote izlaskom na poprište u Ahmićima.

- Posve realno govoreći, promatrač rada Haškog suda ne može ne primijetiti da je nedopustivo spor, a zakašnjela pravda često je uskraćena pravda. Najveći broj sudaca je prestar. Oni dolaze iz različitih zemalja i iz različitih pravnih sustava. U Blaškićevu je slučaju jedan sudac vodio slučaj, da bi nakon njega došao drugi kojemu je trebalo najmanje godinu dana da se uhoda. Kad je došlo do smjene sudaca, Blaškić je imao pravo tražiti da suđenje krene ispočetka, ali kako je već dvije godine bio u zatvoru, ipak je pristao da se nastavi. Tribunal je politički, zbog toga što postoji, jak pritisak da se nekoga osudi. Čim je netko osumnjičen, prema njemu se odnosi kao da je utvrđeno da je kriv. Osim toga, dosad je bilo mnogo grešaka, suđeni su potpuno krivi Ijudi, pa potom oslobađani. Tribunal je u Blaškićevu slučaju očajnički trebao presudu. Na koncu, zemlje donatori mogle bi se zapitati u kakav to sud ulažu novac. Stoga postoji veliki interes da se Blaškića osudi. Pretpostavimo da zbog nekih razloga dođe do niza oslobađajućih presuda, jednog za drugim. Neće li se postaviti pitanje o smislu postojanja suda? Moraju me uvjeriti da se Sud ne hrani presudama kako bi se održao. Dosad, Tribunal je tužiteljski sud, gdje je količina pravde vrlo ograničena, taj sud ne dokazuje krivnju optuženog, nego obratno, optuženi mora dokazivati svoju nevinost. Ne treba zaboraviti da danas značajan broj ljudi sasvim dobro živi od Tribunala. Ja sam uvjeren da ga treba pustiti što prije i nadam se da će na Tribunalu smoći snage da u žalbenom postupku priznaju svoju pogrešku, umjesto da potvrde doživotnu presudu iako bi ona u ovom trenutku mnogima jako odgovarala.

- Jesam. Sreli smo se prije dvije godine u sudnici gdje sam svjedočio o Ahmićima. Poželio sam mu svako dobro. Izgledao mi je pribrano i samouvjereno. Nakon toga, nismo imali nikakva kontakta.

- Ne. Nakon svjedočenja u Haagu javio mi se iz odvjetničkog ureda Nobilo i zahvalio na svjedočenju. To je bilo sve. Kasnije nismo imali nikakvih kontakata. Rasplet događaja na Balkanu ide u prilično zabrinjavajućem smjeru. Postavlja se pitanje na koje nije lako odgovoriti: koji su optuženi ratni zločinci uhićeni, a koji su još na slobodi. Zašto su neki, poput Karadžića koji se kreće poznatim mjestima, na slobodi?