Možda se promjenama Ustava, kako tvrdi vlast, zaista postavljaju ustavni temelji za stabilnu Hrvatsku, ali vladajuća šestorka iz tog posla izlazi s velikim minusima. Načinom na koji je vodila proces redizajniranja Ustava aktualna je vlast napravila nekoliko teških političkih grešaka. Na koncu je, uoči izglasavanja ustavnih promjena, pokušavajući osigurati potrebnu dvotrećinsku većinu, Sabor pretvorila u veliko trgovišće. Supermarket u kojem se prodaju principi, a kupuju ustavne norme.

U demokratskim državama Ustav i njegove promjene rezultat su najšireg mogućeg dogovora. Nema spora da je i hrvatska vlast na pitanjima Ustava morala pokušati postići što potpuniji konsenzus. Problematična je spremnost da se pritom uđe u vrlo mutne dogovore i mučne aranžmane, dajući argumente za zaključak kako je riječ o najprizemnijoj političkoj trgovini. Šurovanje vladajućih stranaka s momcima u crnom nije djelovalo suviše principijelno pa su neki mediji, umjesto komentara, objavili slike Račana i Đapića, obraz uz obraz. Analitičari smatraju da će se stvarna cijena crveno-crnog savezništva tek vidjeti.

No pravu konsternaciju izazvala je otvorenost dijela vladajuće koalicije, i to njenog čvrstog jezgra, spram HDZ-ova zahtjeva da se u Ustav unese stav o obavezujućem mandatu saborskih zastupnika. Interes HDZ-a da se zabranom promjene stranke, odnosno onemogućavanjem prebjega pokuša održati na okupu - sasvim je legitiman. (Drugo je pitanje bi li takva norma HDZ sačuvala od rasapa ili bi, što je izglednije, njegovo mrvljenje samo ubrzala.) Problematična je ideja da se takva odredba ugrađuje u Ustav. Ona samo, još jednom, pokazuje da su stranke preformuliranje Ustava shvatile prije svega kao zadovoljenje svojih interesa. HDZ u tom pogledu nije izuzetak.

U ovom slučaju najskandaloznije je ipak držanje vladajućih. Šestorka nije dobila mandat da spašava HDZ. Još manje da Ustav prilagođava stranačkim potrebama. Činjenica da se na toj osnovi ušlo u pregovore s HDZ-om - teško ih kompromitira. Pokazuje na što su sve spremni. Umjesto principijelnih dogovora, pridobijanje potrebnog broja glasova za ustavne promjene pretvorili su u veliko trgovanje sitnim interesima. Sabor se doimao poput tržnice, pijace, pošto-poto, Ustav skoro da se krčmio “na kilo”. Malo delikatnije osobe, poput Damira Kajina, tvrde da je sve skupa djelovalo ponižavajuće, kao u kupleraju. Neće li te činjenice ostaviti neizbrisivi biIjeg i na tekstu Ustava?