Želje su jedno, a mogućnosti drugo, pa je tako Komisija, u inače vrlo opsežnome materijalu, posvetila svakoj zemlji stotinjak stranica detaljnog izvješća o razini ispunjenja uvjeta. Općenita ocjena izrečena na kraju (samo završni zaključci premašuju tridesetak stranica) govori o velikom nerazmjeru između dosad prihvaćenih zakona i njihove primjene. Na tome mjestu se zapravo već godinama vodi rasprava između Unije i zemalja kandidatkinja: zemlje smatraju da su veliki broj standarda već usvojile, dok Bruxelles drži puno važnijim njihovu stvarnu provedbu.

Kao poseban problem Komisija pritom ističe korupciju koja je u posljednih deset godina, u više država koje se već vide u vlakovima za Bruxelles, uzela toliko maha u mnogim slojevima društva, a posebno u državnoj administraciji. Svi su načistu da prihvaćanje reformi EU-a i pojednostavnjenje administrativnih procedura u svakoj zemlji smanjuje manevarski prostor korupciji. No, kako reforme, primjerice na jugoistoku Europe, ne napreduju željenom brzinom, u Parizu, kao sjedištu zemlje koja predsjedava Europskom unijom, već primjećuju da se i među prvim kandidatima dogodila snažna diferencijacija. Otuda i potreba za još jačim individualnim pristupom prema svakome od njih.

Kada je riječ o, recimo, gospodarskom dijelu kriterija, Cipar i Malta ih u potpunosti zadovoljavaju, što znači da su i potpuno spremni za EU tržište. Za razliku od njih, Mađarska, Poljska i Estonija su prihvatile tek pravila tog tržišta, ali ulazak na nj mogu očekivati tek u srednjoročnom razdoblju. Slovenija, Češka i Latvija u svemu tome malo kaskaju, dok se napredak na polju u gospodarskih reforma prvi put znakovitije bilježi u Slovačkoj. Turska, pak, iako ima dugi status zemlje kandidata, s Unijom nema otvorene pregovore, i to zbog "prastarog problema" — neispunjavanja političkih uvjeta koji se odnose na poštovanje ljudskih i manjinskih prava.

Takvu vijest će Francuska, kao zemlja predsjedateljica, objaviti na summitu u Nici, početkom prosinca. Iako ona neće osobito oduševiti "predvorje petnaestorice", valja je prihvatiti kao veliki korak naprijed: ona, naime, sadrži pojam vremena, dakle govori o rokovima. A godine koje se u njoj spominju nisu odabrane slučajno: one ostavljaju dovoljno "tempa" za raspravu unutar Unije koja će se nastaviti i nakon Nice i koja mora dati odgovor na pitanje kako sutra odlučivati u povećanom članstvu. Između dvije strategije — paralelno primati nove članice i provoditi reforme u EU-u, ili najprije srediti stvari u vlastitu dvorištu pa ga tek onda širiti — očito je prevladala ova druga.