Više od godinu dana je Željko Lužavec, bivši ministar pomorstva, prometa i veza i nekadašnja uzdanica riječkog HDZ-a, bistrio svoj um u miru svoje novoizgrađene kuće ponad Ičića, iz koje, ne treba ni naglašavati, pucaju široki horizonti. Nakon što ga je u kolovozu prošle godine s funkcije ministra otpuhala “paška bura” (zapravo bi bolje bilo reći Pašalićeva bura), nekadašnji riječki gradonačelnik s kraja osamdesetih i početka devedesetih mogao se povući u svojevrsnu političku izolaciju i skupljati snagu za nove političke uzlete. Jer, bilo bi teško od njega očekivati da tek tako završi svoju karijeru. I tako je Lužavec mislio, mislio, i na koncu smislio: od ovoga tjedna eto ga u Hrvatskim nezavisnim demokratima, stranci ostarjelog Josipa Manolića, kojega čak ni to što je debelo zašao u deveto desetljeće života ne sprječava da još uvijek miješa političke karte. Lužavec je nakratko završio na naslovnim stranicama, zajedno s Gažijem i Canjugom, što i nije neko društvo kojem bi nacija trebala pljeskati, ali što dalje?

Njegov izbor bio je, međutim, potpuno drukčiji od očekivanog. Kako je ovih dana izjavio za naš list, HND-u je pristupio stoga što je ta stranka zadržala temeljne principe HDZ-a, što su njezini osnivači prvi bili protivnici svih devijacija koje su proteklih godina tjerale ljude iz HDZ-a, što su se pravilno postavljali prema temeljnim političkim pitanjima i što je HND, na koncu, oporbena stranka.

Lužavec je, doduše, zaboravio reći da je on, u vrijeme kad su Manolić i Mesić izlazili iz HDZa i osnivali HND, a to je bilo u proljeće 1994. godine, tek počinjao svoj uspon u hijerarhiji nekadašnje vladajuće stranke. Dok su Manolić i Mesić zbog rata u BiH riskirali puno više od političkog utjecaja, Lužavec je Šarinićevom zaslugom bio zbrinut u direktorskoj fotelji Jadrolinije. Dok su Manolić i Mesić sa svojim HND-om bili dio zagrebačke oporbene koalicije koja je 1995. godine pobijedila HDZ na izborima u Zagrebu, stvorivši “oporbenu situaciju” koju Tuđman nije mogao dopustiti, Lužavec je zajedno sa Šarinićem jurišao u Sabor kao kandidat HDZ-a u istarsko-riječkoj izbornoj jedinici i, naravno, izgubio od Damira Kajina. I na koncu, dok su Manolić i Mesić na mnoge načine oponirali Tuđmanu, naš je “junak” u proljeće 1996. godine, niti šest mjeseci od izbornog poraza u svojoj bazi, zasjeo na funkciju ministra pomorstva, prometa i veza (opet zaslugom Šarinića), koju je tako strasno držao sve do već spomenute paške bure u kolovozu 1999. godine. Pa čak ni tada, iako to sada kaže, nije smogao snage da, što bi se reklo, otvoreno kaže popu-pop, a bobu-bob. Iako je bilo jasno da je davno izgubio podršku svoje stranke, jer u njoj više nije bilo ni Šarinića, radije je čekao da ga najure, nego da sam uzme stvari, zahvali se na povjerenju i ode.

To je Željko Lužavec koji se sada kroz mala vrata vraća na veliku scenu. Politički analitičari priznaju mu osjećaj za politički trenutak, ali ne i hrabrost za radikalne ili neoportunističke odluke. Znao se na vrijeme izvući iz zagrljaja Saveza komunista i u predvečerje demokratskih promjena zaplivati na buđenju zaspalog riječkog identiteta početkom devedesetih, te kao nezavisni kandidat postati predsjednik Skupštine Općine Rijeka u njezinom prvom višestranačkom sazivu. Vrlo brzo nakon toga počeo je koketirati sa Šarinićem koji ga je, zajedno s Darkom Čargonjom, predstavio Tuđmanu kao “našega čovika” na kojeg se u Rijeci, može računati. Nakon toga, povukao se iz političke špice i zasjeo na čelo Jadrolinije, znajući da je to najbolja lansirna rampa za vrhunac njegove karijere - funkciju ministra pomorstva, prometa i veza. O tome hoće li ostati zapamćen po obavljanju te dužnosti može se raspravljati, iako naravno ima i onih koji smatraju da bi s iskustvom koje ima danas trebao biti u najmanju ruku direktor riječke luke.