Ustavne promjene svojim se najvažnijim dijelom tiču ukidanja ovlasti predsjednika Republike. Iz neobjavljenog rata između Predsjedničkih i Banskih dvora Mesić izlazi podrezanih krila. Ingerencije koje mu Ustav ostavlja za pametnog predsjednika nisu malo, na ovom se mjestu obično spominje da u sličnim uvjetima djeluju i uzor-državnici Kučan ili Havel. Ali u ovom slučaju problem je u tome što je Mesić doveden u situaciju da je nešto imao pa sada više nema, a iskustvo tvrdi da je to teško podnošljivo, čak se smatra najgorim oblikom prokletstva. Račan nije dobio baš kancelarske ovlasti, ali konačno mu se ostvaruju pretenzije da se smatra prvim u državi. Promijenjeni mu Ustav tu poziciju osigurava.

Veliku pobjedu predstavlja i broj glasova koje su predlagači ustavnih promjena uspjeli angažirati. Trebala im je 101, imali su 106 ruku. Protiv je na koncu ostao samo HDZ. Tako velika podrška može se tumačiti kao znak stabilnosti aktualne vlasti. U međunarodnoj zajednici vjerojatno će to uzeti kao dokaz da je šestostranačka koalicija - mada ponekad sliči vreći rogova - još uvijek u stanju funkcionirati. Brojni ekscesi posljednjih mjeseci, često na ivici pobune, i također brojne svađe u vladajućim redovima, bili su razlogom za sumnju da se vlast ne zna nositi s izazovima vremena. Izglasavanjem ustavnih promjena ona se predstavlja sposobnom za postizanje kompromisa, možda i za smirivanje situacije. U svakom slučaju, pokazala je da konce uspijeva držati.

Hrvatska je iz Tuđmanova predsjedničkog iskoračila u parlamentarni sustav. To bi trebalo značiti da se, slijedom izmijenjenog Ustava, širi prostor demokracije. Ali u procesu donošenja ustavnih promjena ta se želja za demokratizacijom političkog života nije pokazala. Dapače. S razlogom se očekivalo da će prilikom pisanja nove ustavne norme i u njenom izglasavanju političari pokazati onu demokratsku širinu zbog nedostatka koje se, kako tvrde, išlo na ukidanje vlasti jednog čovjeka. Redizajniranje Ustava trebalo je biti manifestacija demokratskih inspiracija. Anticipacija njegova novog sadržaja.

Međutim, upravo suprotno, sveudilj tvrdeći da im je na pameti samo širenje demokracije, vladajuće su strukture dogovaranje ustavnih promjena zatvorile u uske krugove. Sve mašući floskulama kako mijenjanjem Ustava samo ispunjavaju izborna obećanja, svome se biračkom tijelu tekst promjena nisu udostojale ni predstaviti. Dokazujući kako moraju mijenjati Ustav da bi se ukinuo naslijeđeni autistički model vlasti, novi su se vladari, pišući promjene, pokazali kao vjerni sljedbenici Tuđmanove manire zatvaranja u kule bjelokosne. Sve za narod, ali daleko od naroda. Javne debate nije bilo, promjena Ustava tretirana je kao interna stvar vladajuće vrhuške. Umjesto javne rasprave o ustavnim promjenama, Hrvatska je imala priliku pratiti otimanje oko vlasti.

Jednako je - ne kao početak jedne drugačije prakse, nego kao nastavak starih običaja djelovalo i kompromitirajuće kupovanje glasova na koje su se predstavnici vlasti, kao predlagači ustavnih promjena, na koncu odlučili. Trgovalo se kao na Hreljiću. Umjesto stručne i političke debate i na toj osnovi traženja kompromisa, nagodbe su mirisale na pošto-poto, ruka ruku mije, logiku. U tome se vlast i oporba nisu razlikovale, sudjelovale su podjednako. SDP-ov pregovarač, koji se još u prošlom vremenu izvještio u dogovaranju problematičnih trgovina s HDZ-om (dovoljno se sjetiti deala s popunjavanjem Ustavnog suda ekipom u kojoj je i notorni Vice Vukojević, da manje bizarna kadrovska rješenja ne spominjemo), bio je spreman da Ustav pretvori u poligon za zaštitu HDZ-ovih stranačkih interesa. Bitno mu je bilo kupiti glasove potrebne za izglasavanje promjena; na kojoj osnovi, po kojoj cijeni - tim se pitanjima nije opterećivao. Iz njegovih je postupaka proizlazilo da krajnji cilj opravdava sva sredstva i sva savezništva. Tako je način na koji je ustavna norma preoblikovana pokazao da problem nije bio u Ustavu nego u političarima. Ustav se promijenio, oni nisu.

Možda se promjenama Ustava, kako tvrdi vlast, zaista postavljaju ustavni temelji za stabilnu Hrvatsku, ali vladajuća garnitura iz tog posla izlazi s velikim minusima. Račan je pribavio nešto više moći, no, s ugledom je vjerojatno na gubitku. Pretvaranje Tuđmanova predsjedničkog u parlamentarni sustav jeste izborna obaveza, Vlada na tome uporno inzistira, ali javnosti je ostalo nejasno zašto se baš na to obećanje tako navukla, a sva je ostala više-manje za šešir zatakla. Možda zato jer je lakše promijeniti Ustav nego stvarnost. Lakše je napisati novu normu nego oboriti PDV, smanjiti budžet, pokrenuti proizvodnju, otvoriti radna mjesta...

U svakom slučaju izglasavanjem ustavnih promjena ukida se jedan od stalnih izvora sukoba u vrhu vlasti. Možda se Račan toj činjenici baš i ne treba previše radovati, jer sada ostaje bez često korištenog alibija. Više neće moći tražiti ispriku u nedefiniranim odnosima u vrhu vlasti. Jer, u proteklih se deset mjeseci pokazalo da aktualna Vlada nije ograničena nedostatkom moći, nego nedostatkom volje. Ni s ovlastima kojima je raspolagala nije uvijek znala što bi. Problem je Račanove ekipe u tome što ne zna ni što ni kako, a ponajviše u tome što se nikako ne može odlučiti hoće li. Njena je koračnica “odlučno možda” i to se promjenom Ustava - nije promijenilo.

U svakom slučaju, postajući najmoćniji, Račan preuzima i palicu objektivno najodgovornijeg čovjeka u državi. Hoće li mu to pomoći ili odmoći - tek treba vidjeti. Zasad difuzno nezadovoljstvo, uglavnom socijalnog porijekla, koje u Hrvatskoj evidentno narasta, moglo bi tako dobiti svoju jasnu adresu.