Ozbiljno sam razmišljao da li pisati o novom Ustavu ili ne. Moram priznati, duboko sam uvrijeđen njegovim donošenjem. Nitko me, tijekom toga procesa, o njemu ništa nije pitao, a ja sam građanin ove države, nositelj djelička njezina suvereniteta. Javne rasprave o toj temeljnoj povelji moje i vaše suverenosti nije bilo. Doista, glavni ustavotvorac Mato Arlović u više navrata je rekao kako su promjene Ustava dostupne svima na Internetu. Cijelu jednu noć potrošio sam u surfanju, ali prijedloga tih promjena nisam našao. Moja uvrijeđenost je bila tim veća što se u poigravanju demokracijom u našoj zakonodavnoj praksi dogodio apsurd koji na najbolji način pokazuje kako se naši ustavotvorci ophode s građanima.

No, s tim Ustavom i oko njega dogodilo se toliko komičnoga, izrečeno je toliko gluposti i pokazano toliko neznanja ustavne problematike da sam odlučio pregristi uvredu i nešto napisati o turbulentnim zbivanjima u našem slavnom, sada ponovo Hrvatskom saboru, te na relaciji između Banskih i Predsjedničkih dvora, u cjenkanjima oko podjele vlasti, s prevagama i privagama na njima, o žuntama da i ne govorimo, da su naši ustavotvorci često ispadali u većoj ili manjoj mjeri ustavonorci. Doista, ne bih se mogao složiti s bivšim ustavotvorcem i ovisničkim ustavonorcem Vladimirom Šeksom kako smo umjesto božićnoga dobili žalosni Ustav, jer on ima elemente kupoprodajnog ugovora između Predsjednika RH i SDP-a, te da je on rezultat grabeža političkih funkcija, pa izgleda kao nekakav samoupravni akt.

Dapače, najveće trgovište oko kupovanja glasova za Ustav dogodilo se između SDP-a i HDZ-a, konkretnije između Arlovića i Šeksa. Premda je imao osiguranu dvotrećinsku većinu, Arloviću je bilo neobično stalo da stvori iluziju konsenzusa, pa je u saborskom trgovištu navalio na Šeksa da ga pridobije, da bi njegovi glasovali “za”.

Cjenkanje se nastavilo, pa je Šeks spustio cijenu na svega dva amandmana. Pak su se opet rukovali, dugo, dugo ali pogodbu nisu presjekli. Šeks je pokupil svoje volove i prešel na drugu stranu, a od pečenoga vola konsenzusa ni ostalo niš. I to je ispala obostrana najžalosnija trgovina ovoga ustavotvorstva, toliko žalosna da su neki HDZ-ovci progutali knedlina i glasovali “protiv”, a Vlatko Pavletić je zbrisal vun iz sabornice, samo da ruku svoju ne digne za ono kaj se po njemu ne patri.

Većina onih koji su ostali vjerni nekada većinskoj stranci (a iz nje se bježalo i tijekom donošenja Ustava) postupili su kao da ih stegovno veže obvezujući mandat. S tim pak mandatom dogodila se najveća norijada i zmešarija, u kojoj su sudjelovali i ustavotvorci i ustavonorci, i novinari, i ministri. Obvezujući mandat je kao jedan od uvjeta pogodbe postavio Šeks.

On je, naime, uvjetovao da odsad po Ustavu nitko od sabornika ne smije prijeći iz stranke u kojoj je biran u neku drugu, usuprot praksi koju je HDZ obilato koristio tijekom svoje vlasti. Nakon toga je obvezujući mandat ušao u opću cirkulaciju. Pritom se pokazalo da ni zastupnici, ni oni koji se Saborom bave ne poznaju tu temeljnu kategoriju ustavnog i izbornog prava.

Imperativni mandat nalaže da delegat ili zastupnik moraju u predstavničkim tijelima glasovati onako kako im nalože oni koji su ih izabrali. Možda su zaista tako postupali deputati radnčekih i seljačkih sovjeta u Oktobarskoj revoluciji. No, za taj “anakronizam” nije trebalo ići tako daleko. I Ustav SFRJ iz 1974. sa svojim delegatskim sistemom poznavao je imperativni mandat, ali se njime nije proslavio učinkovitošću.

Imperativni mandat ostaje, na žalost, nikada dosegnuti ideal neposredne demokracije. Obvezujući mandat je rigidniji oblik posredne. On se u našim ustavonoračkim raspravama rascvjetavao i u nekim drugim pravcima. I ministar pravosuđa Ivanišević je ustvrdio kako je ta “ideja svakako zastarjela jer bi to bilo isto što i uvođenje demokratskog centralizma”. Uvaženi ministar je pomiješao kruške i jabuke. On je jedan pravni termin povezao s načinom stranačkog odlučivanja. Demokratski centralizam predmnijeva da se svako političko rješenje prodiskutira u bazi i da se potom u vodstvu formulira kao odluka obvezna za sve, ali to nema nikakve veze s obvezujućim mandatom koji se može primjenjivati i u autoritarno i u demokratsko vođenim strankama.

U svemu, ovim Ustavom u načelu smo polupredsjednički sustav zamijenili parlamentarnim, što je dobro. No, u Ustavu ima začkoljica koje će ga činiti ranjivim, pa po tome i podložnim promjenama. Ima i apsurda. Neke kategorije stanovništva nisu njime dobile manjinska prava, premda ih brojem zavrjeđuju, poput Bošnjaka, Roma i Slovenaca, ali su postojeće, Ustavom priznate manjine dobile zauzvrat mogućnost dvostrukog biračkog prava, što će u praksi također izazvati lijepu zbrku.

Bošnjaci, Romi i Slovenci u raspravi su odbijeni glatko, ali najviše larme podiglo se oko sigurnosnih službi. Umjesto manjina, dobili smo konačno špijune i detektive kao ustavnu kategoriju, pa molim da se oni tako i ponašaju. Pred njih se ustavonorno postavljaju veoma važni zadaci. Na primjer, da ispitaju kako je došlo do tučnjave među gladnima u Osijeku. Potom da razjasne fenomen zašto od 297 građana 274 radije ide u zatvor nego da plate kaznu. Pa da istraže zašto su, unatoč Račanovoj zabrani, seljacima ponovo rodile kazne za parkiranje. Bilo bi zanimljivo saznati i čime je Hrvatski zavod za zapošljavanje zaradio višak od 13,5 milijuna kuna.

Špijuni bi trebali razotkriti kakva to engleska špijunska mreža vršlja Hrvatskom, kako nepobitno tvrde uvaženi kolege Vukman i Gugo. Njima je, nadalje, na duši da istraže zašto Benetton i BAT nikako da pokrenu pogone u Osijeku i Zadru, ali i tko je taj Nijemac Felix Schmit koji, kao vlasnik “Novoteca”, lomi rebra svojim radnicama. Ako to uspiju doznati, zavrijedit će svoju ustavnu promociju. No, za svaki slučaj, poštovani čitaoče, ove retke pišem samo tebi koji me upravo čitaš. Ziher je ziher, jer špijuni nas promatraju iz Ustava!