Dijana Pleština, hrvatskoj javnosti poznata kao supruga premijera Ivice Račana, postaje savjetnica u Ministarstvu vanjskih poslova. Zapravo riječ je o nekom čudnom aranžmanu. Američka profesorica, na privremenom boravku u Hrvatskoj, bit će savjetnica za razminiranje. Posao će obavljati volonterski, svoje se plaće odrekla navodno u humanitarne svrhe, za razminiranje i pomoć žrtvama mina.

Zapošljavanje premijerove žene u Ministarstvu vanjskih poslova ne može se smatrati humanitarnim radom. Njeno volontiranje kod Picule ipak ima svoju cijenu, koju će platiti porezni obveznici. Sredstva će se za njenu plaću izdvajati iz budžeta, bez obzira tko će ih na koncu koristiti. Zato se mora postaviti pitanje potrebe otvaranja radnog mjesta savjetnice ministra za razminiranje. I to baš u trenutku kad premijer drži govore o tome kako se državna administracija mora smanjiti. Također se mora postaviti pitanje kvalifikacija Dijane Pleština za obavljanje takva posla. Poznato je da se ona za problematiku razminiranja zainteresirala unazad nekoliko mjeseci. Zapanjuje hitrost kojom je postala ekspert. Nema nikakve sumnje da svoj angažman u Ministarsivu vanjskih poslova može zahvaliti samo činjenci da je premijerova supruga.

Dijana Pleština javnosti se predstavlja kao skromna osoba, putuje tramvajem, nema osiguranje i ne propušta spomenuti kako se u tom pogledu razlikuje od Mesićevih dama, kojima sve te pogodnosti nisu strane. Kritičari, pak, bilježe da muža sada redovito prati na gotovo svim njegovim putovanjima u inozemstvo, što također nešto košta. Također je s negodovanjem zabilježeno da gospođa svoje dogovore s ministrima obavlja u dvorani gdje zasjeda Vlada, neposredno pred početak sjednice.

U svijetu je uobičajeno da se supruge državnih čelnika bave humanitarnim radom, ako nisu sasvim zaokupljene svojom karijerom. Hrvatska je prema humanitarnom angažmanu vladarskih gospođa ponešto skeptična. Ankica Tuđman spašavanje je hrvatske djece pretvorila u krupan biznis. Navodna je dobrotvorka razgranala “humanitarno” poduzetništvo u kojem je pomoć hrvatskoj siročadi bilo maska za krajnje problematično i ni od koga kontrolirano zgrtanje para. U tom su se dobročiniteljskom radu otimale privatne zaklade, namještale aukcije s dirigiranim kupovanjem umjetnina, državne su ustanove morale plaćati “humanitarni reket”, za fondaciju je državnim parama izgrađena vila na najelitnijoj zagrebačkoj lokaciji...

Sve to ne znači da se zbog specifične humanitarnosti, koju je upražnjavala bivša prva dama, njene nasIjednice moraju odreći humanitarnog rada. Ali maraju biti svjesne da je Hrvatska u tom pogledu vrlo osjetljiva. Angažman Dijane Pleština na razminiranju Hrvatske vrijedan je svake podrške, ali pitanje je zašto ga se odmah mora povezati s državnom upravom. Njeno smještanje u Ministarstvo vanjskih poslova u principu je jednako svojedobnom udomljavanju Zaklade Ankice Tuđman u prostorijama Ministarstva obrane.