Proteklih smo se godina nagledali svakojakog konvertitstva u posvemašnjem moralnom mraku koji je vlastitim ponašanjem, kao ogled, nametnula bivša vlast. Sada tu i tamo izlazi na vidjelo kako su se kupovali političari, zbog kakve je "usluge" izvjesni Šporer svojim glasom presudio o upravljanju Zagrebom, kako je bilo moguće da u osiromašenoj zemlji politička elita posjeduje najskuplje automobile u Europi itd. U dijelu svega toga što su građani ove zemlje platili su i cijene ključnih stranačkih političkih transfera. HDZ je kupovao zastupnike i vijećnike kako bi zadržao vlast.

Naime, istraživanja javnog mnijenja sve više pokazuju da bi prijevremeni izbori bili velika kocka za gotovo sve parlamentarne stranke. Građani su razočarani politikom. Glavna stranka, SDP osjetno je pala, HSLS bi bez SDP-a vrlo teško prošao prag od pet posto, HSS bi teško mogao osvojiti broj zastupnika koji ima sada, LS je slab kao što je i bio, a opozicijski HDZ bi se u novim izborima prepolovio. Jedina stranka koja može biti sigurna da bi profitirala izborima je HNS. Velikim bi strankama stoga u političkoj praksi odgovarala jedna antidemokratska odredba o vraćanju mandata kad se izlazi iz stranke.

Inicijativa Dražena Budiše o tome da stranke šestorke potpišu aneks svom predizbornom ugovoru sadrži, navodno, i odredbu o obvezi da će vladajuća koalicija šest stranaka do kraja mandata ostati u istom sastavu, odnosno da je nitko neće napustiti niti će ijednoj drugoj stranci biti dopušteno da tu koaliciju pojača.

Neki šefovi i čelništva stranaka već su prijašnjih godina pokušavali prisiliti "svoje" zastupnike da potpišu svoje bjanko ostavke koje bi, ako oni odu iz stranke, aktivirali u parlamentu. No da su se takve bjanko-ostavke i pokušale realizirati, pravno bi - u uvjetima neimperativnog mandata - bile ništavne.

Da je u Ustav uveden obvezujući zastupnički mandat usko rukovodstvo stranke prividno bi lakše discipliniralo svoje ministre, zastupnike i gradske vijećnike jer bi oni znali što mogu očekivati skrenu li s partijskog kursa. Lako bi ih se ucijenilo mogućnošću skidanja sa zastupničkih sinekura i prijetnjom da će umjesto njih u Sabor postaviti stranačkom čelništvu odanije zastupnike. Ne treba čuditi kako su se u toj ideji prepoznali kao bliski Mato Arlović, Dražen Budiša i Vladimir Šeks, želeći fotelje osigurati zlatnim krletkama u koje će posmještati svoje zastupničke ptice pjevice!

Na primjer kada bi se dogodilo da se Nujednoj situaciji HSLS i HSS poveže s opozicijom, SDP-u i ostalima u koaliciji aneks na ugovor vrlo bi malo značio, osim što bi o tim potezima HSLS-a i HSS-a mogao beskrajno moralizirati. Isto to vrijedilo bi u slučaju "izguravanja" HSLS-a iz koalicije šestorke. Tada bi se HSLS, ako bi ostao u manjini u parlamentu, mogao samo "slikati".

Kao što je dobro što nije prošao raniji prijedlog HSLS-a da se parlamentu omogući da bez izvanrednih izbora sruši staru i uspostavi novu vladu, kojoj bi sam Sabor imenovao mandatara, tako ne postoji nametnuta sila koja može spriječiti eventualno obrušavanje loše politike i loše Vlade. Onda kada je vlast slaba, mijenja se javno mnijenje i odnosi u društvu, a to se onda obično odražava i na nove odnose u parlamentu. Aneks ugovora o šestorki koji bi inzistirao da šest stranaka ostane zajedno i da nitko nov ne ulazi, ma što se dogodilo, nužno bi zanemario unutranju dinamiku odnosa među strankama tako da bi se moglo dogoditi da jedna u koaliciji vrlo značajna stranka otvoreno kortešira s opozicijom, naravno na štetu postalih stranaka u šestorki, a da ostalih pet stranaka aneks ugovora obvezuje da to trpe sve do izbora. Tko bi se mogao postaviti kao arbitar o političkoj krivnji za narušene odnose u koaliciji?

Isto tako - tko bi u slučaju odlaska zastupnika iz stranke mogao ocijeniti odlazi li on zato jer je stranka napustila svoja programska načela i ima nesposobnog predsjednika, ili zastupnik odlazi radi karijerizma?