Utemeljitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman bez ikakvih je dokaza, i unatoč jasnom demantiju socijaldemokratskog ministra Mate Crkvenca, optužen za krađu stotinjak milijuna dolara, sakrivenih negdje u Irskoj. Po Pantovčaku švrljaju strani novinari i njihovi iskonstruirani optužujući uratci bombastično se, bez komentara, objavljuju u medijima. U hrvatskim su vodama američke podmornice, a u Slunju američki bombarderi treniraju ratne vježbe zbog kojih su u opasnosti plitvičke sadrene barijere. Graham Blewitt, zamjenik tužiteljice Haaškog suda, sa zadrškom od pet godina gotovo da podiže optužnicu protiv mrtvog Tuđmana, dok se živi Milošević i Karadžić šetkaju Terazijama. Svakim danom u svakom pogledu dopunjuje se slika o antipatičnoj Hrvatskoj - tartufima i Titu, a vidimo i HDZ-u, usprkos!

A razjedana frakcijskim sukobima u borbi za stranačko nasljeđe, najjača oporbena stranka, HDZ, koja bi, po prirodi stvari, trebala braniti svoje nasljeđe, jedva da ima vremena najobičnijim priopćenjima osvrnuti se na pojave koje možda dovode u pitanje suverenost i nacionalnu sigurnost zemlje, a kamo li da se stigne još i ozbiljno baviti zaštitom pozitivnog dijela »tuđmanizma« i konsolidiranjem svojih redova. Hoće li konačno završiti, i na čiju štetu, već započeta HDZ-ova ostavinska rasprava?

U stečajnom će postupku, najvjerojatnije, sudjelovati tri prepoznatljive frakcije, uvjetno nazvane Šeksova, Pašalićeva i »tehnomenedžerska«. Kažemo, uvjetno, jer među njima nema oštrih granica. Preko noći istomišljenici se mogu, zbog određenih interesa, prikloniti dojučerašnjim frakcijskim suparnicima. To se već jednom i dogodilo, kada se većina hadezeovskih zastupnika preplašila prevelike Pašalićeve moći, pa ga je, samo nekoliko mjeseci nakon ustoličenja, smijenila s mjesta potpredsjednika Zastupničkog doma, makar se mislilo da iza sebe ima svoju čvrstu jezgru.

No, tko kaže da se prije toga priželjkivanog trijumfa ne bi mogao dogoditi novi stranački obrat: da se udruže današnji interesni, ali ne i ideološki protivnici, »šeksovci« i »pašalićevci«, protiv vječnih suparnika, takozvanih tehnomenedžera? Kao što znamo, sukob između »autohtonih« i »pridošlih« hadezeovaca traje gotovo od samih početaka djelovanja HDZ-a. Raskoli su bili tako duboki da ih je jedino Tuđmanov autoritet mogao s vremena na vrijeme »pokrpati«. No, ponekad čak ni njegov autoritet nije pomogao, pa su otpadali disidenti, od Manolića i Mesića, do Vedriša. A kad autoriteta - a s njim i časti i slast - više nije bilo, ohrabrili su se i ostali, od Granića i Vesne Škare Ožbolt, do Canjuge.

Zašto ostali »hadezeovski liberali« - a ima ih gotovo dvadesetak u Klubu zastupnika HDZ-a - nikako da konačno smognu petlju i odu od onih, kojima ne pripadaju ni ideološki, a više niti interesno? To je »za dlaku« izbjegnuto na posljednjem saborskom zasjedanju, kada se ta skupina hadezeovaca oštro pobunila protiv ideje da se ponudi ustavni amandman o obvezujućem zastupničkom mandatu po kojemu ne bi stranci vraćali mandat samo prebjezi, već i oni, koje bi stranka (u sastavu, primjerice, Šeks, Sanader i Kujundžić, kao predsjednik Suda časti) - izbacila.

Taj je »trik«, navodno, smislio netko iz vodstva HDZ-a, kako bi se, s jedne strane, spriječilo daljnje osipanje hadezeovskih zastupnika, odnosno, prijelaz u druge stranke (što je počelo s Granićem, a nastavilo se s dr. Njavrom i Canjugom), a s druge omogućilo »legalno« i ciljano »kadroviranje«. Na Klubu zastupnika HDZ-a Radić je zatražio smjenu Šeksa s mjesta predsjednika Kluba, ako je on autor te ideje. U protivnom, petnaestak do dvadeset zastupnika zaprijetilo je da će protestno napustiti HDZ i proglasiti se »neovisnim zastupnicima«. Šeks, međutim, nije priznao autorstvo pa je on zadržao funkciju, a potencijalni »pobunjenici« stranački dres. Strasti su jedva smirene, jedinstvo je još jednom prividno skrpano.

Zašto takozvana tehnomenedžerska skupina nije iskoristila trenutak? Kamere su zabilježile da su neki od njih nerado glasovali protiv ustavnih promjena. Pa, vjerojatno zato, što je bolje biti »nasljednik« nego »otpadnik«. Borba za nasljeđe nastavlja se. Kad su ga smjenjivali, Pašalić je možda politički vidovito najavio: »Ja sam prva žrtva. Slična sudbina čeka i Vladimira Šeksa, ali on to još ne zna«. Pašalić je u ono vrijeme, ne zaboravimo, bio politički puno moćniji i organiziraniji negoli je danas Šeks, čiju je smjenu na Klubu Radić otvoreno tražio!

Igra se, očito, na dugu stazu, a pobijedit će onaj tko će bolje prosuđivati, imati više živaca i napraviti bolju »trgovinu«. Tek će se na cilju znati kakva je uloga bila namijenjena Sanaderu, kakva Šeksu, a kakva Marini Matulović Dropulić, i tko će komu u konačnici zabiti nož u leđa. Dok birači konzervativno-nacionalne provenijencije glavinjaju, oni, koji bi ih trebali voditi i zastupati, iscrpljuju se u unutarstranačkim borbama.