S jedne je strane odbojno stalno slušati ucjene iz Banskih dvora kako će se premijerov kabinet samoraspustiti ako ostatak Hrvatske bude protiv ovoga ili onoga njihova prijedoga, no s druge je zapravo razumljivo takvo ratoborno mahanje vlastitim integritetom. Istina je da ne bi svijet propao kad bi Vlada šestorke s Račanom na čelu otišla u povijest, ali isto je tako prirodno da će bilo koja Vlada preuzeti odgovornost samo za onu i onakvu politiku iza koje ona stoji jer je smatra najboljom, pa makar ta politika objektivno bila i najgora.

U slučaju državnog proračuna za sljedeću godinu, u povodu kojega se Vlada opet, po tko zna koji put, grozi ostavkom, betonirana brojka od koje Račanova ekipa ne želi odstupiti iznosi 50 milijardi i 855 milijuna kuna. To je svota koja već premašuje 40 posto bruto društvenog proizvoda, a to znači da će se 40 posto ukupne vrijednosti koju će u godinu dana proizvesti cijela Hrvatska - potrošiti na izdatke države. To, dapače, nije sve što će porezni obveznici morati odvojiti da bi pokrili troškove države. Procjenjuje se, naime, da će ukupna javna potrošnja - dakle goli proračun plus izvanproračunski fondovi - zajedno dosegnuti oko 70 milijardi kuna, a to je opet više od polovice, neki službeni izvori kažu 54, a neki i više od 60 posto bruto društvenog proizvoda.

Udio javnih rashoda u BDP-u uspješniih tranzicijskih zemalja dosta je manji: u Češkoj je to 40,3 posto, u Sloveniji 43,8 posto, u Poljskoj 42,2 posto, u Slovačkoj 43,8 posto, a najviše u Mađarskoj - 49,5 posto. Prosjek udjela javne potrošnje u bruto društvenom proizvodu svih zemalja Europske unije iznosi 47,9 posto (podaci za 1998. godinu). U Japanu na rashode države ide oko 35 posto BDP-a. Hrvatska država, dakle, na svom vrlo niskom stupnju razvoja - s lošim cestama, raspadnutim mirovinskim sustavom, neopremljenim školama i opustošenim zdravstvom - pojede najmanje dobrih desetak pa i više posto novostvorene vrijednosti nego zemlje gdje se proizvodi neusporedivo više i živi mnogo komfornije nego kod nas.

Osim toga, apsolutno sve države EU i sve naprednije tranzicijske zemlje drže se trenda smanjivanja javne potrošnje dok se ona u Hrvatskoj iz godine u godinu povećava. Samo između 1995. i 1998. godine Austrija je udio javne potrošnje u BDP-u smanjila za 4,1 posto, Finska za 6,3, Velika Britanija za 5,6, a Švedska za 3,2 posto. Među tranzicijskim zemljama najviše je remen stisnula Mađarska, za 4,9 posto, a najmanje Slovenija, 0,7 posto.

Hrvatska je u velikom nasrazmjeru s europskim trendovima. U razdoblju od 1991. do 1999. ukupna javna potrošnja povećana je za punih 15 posto BDP-a, a i ove godine apetiti su porasli.

Mnogi ugledni zagrebački obrtnici, koji su sa svojim obiteljima fantastično živjeli od svoga posla, sada masovno razmišljaju o tome kako će sutra morati zatvoriti posao, prodati svoje lokale i predati se neizvjesnosti. Stranim se investitorima sviđa Hrvatska, ali čim vide kako kod nas stoji stvar s davanjima državi, pokupe svoje aktovke i vrate se odakle su došli. Istovremeno, Hrvatska je postala zemlja koja može biti popularna samo švercerima, mafijašima, utajivačima poreza i mutikašama.

Sagledavajući na taj način situaciju prije donošenja proračuna, postaje shvatljivo ne samo zbog čega Račan i Vlada apeliraju na saborske zastupnike da ih podrže i ne traže veći budžet, nego postaje prihvatljivija i njihova ucjena da će u suprotnom dati ostavke i prepustiti drugima da vode zemlju. Stranke u Saboru, pogotovo pred televizijskim kamerama, teško odolijevaju razmahivati se svojom naklonošću prema sirotim umirovljenicima, jadnim stradalnicima rata, dječici koja traže našu najskrbniju skrb i bolesnima koje je potrebno liječiti i paziti najbolje što je moguće. Dobro je da je tako.

Ali pritom treba vidjeti koliko što košta, gdje se ipak može uštedjeti da bi se prebacilo drugamo i kako se državom u cjelini može racionalnije upravljati. Ako se stalno traže samo novi novci i ako se stalno budu branila, pa i povećavala sva materijalna prava svih socijalnih kategorija i grupa, tada se Hrvatska doista može pozdraviti s gospodarskim napretkom, otvaranjem novih radnih mjesta i financijskim rastom. Utoliko je Račan u pravu kad brani proračun, kao što je i HSLS u pravu kad traži da se više, novca preraspodijeli za razvoj. Treba samo vidjeti tko će prvi glasno reći da su u Hrvatskoj neophodne te i te konkretne socijalne restrikcije.