Haaški je tribunal zatražio oslobađanje 33 hrvatska obavještajca od čuvanja državnih tajni, kako bi mogli svjedočiti na tom sudu »o načinu kolanja dokumenata o ratu u BiH« te »o samom zločinu u Ahmićima i njegovu prikrivanju«. Nedvojbeno je da je pred hrvatskim vlastima vrlo teška odluka koja bi mogla imati znatan utjecaj na sigurnost države i nacionalne interese države. I, dok je Vlada oprezna u izjavama za ili protiv svjedočenja, predsjednik RH Stjepan Mesić nema dvojbi i tvrdi da je jedini »interes utvrđivanje materijalne istine«, bez obzira na to što je riječ o osobama kojima ni jedna zemlja ne bi dala odriješene ruke za takvo svjedočenje, što su vrlo zorno pokazale i Velika Britanija i Francuska kad se od njihovih časnika tražilo svjedočenje u Haagu. Primjerice, dok su Francuzi svjedočili, pored njih je sjedio odvjetnik koji im je govorio na što smiju, a na što ne smiju odgovarati. Englezi nisu smjeli ni sjesti na stolac za svjedoka. Naime, jedno je biti »otvoren za istinu«, a drugo je ugrožavati sigurnost države, što bi se u slučaju svjedočenja hrvatskih obavještajaca možda moglo dogoditi.

Na žalost, u Hrvatskoj nema jasnih pravila o čuvanju službenih tajni ni o odnosu prema arhivskim dokumentima, pa nije čudno da Haaški tribunal traži od Hrvatske ono što od drugih ne bi, jer bi to podrazumijevalo - »košaricu«. Prošli dani, kad su čak i pred stranim novinarima skidani državni pečati kako bi mogli »provjeravati« hrvatsku vlast, samo su potvrdili pravilo da u Hrvatskoj o tom pitanju nema pravila i da svatko može postupati po vlastitom nahođenju, a ne po zakonu ili Ustavu. Sve to govori da je Vlada s pravom u velikim dvojbama zbog najnovijeg zahtjeva Haaškog suda, jer je jasno da je u interesu Hrvatske otkrivanje istine, ali ne tako da se zbog nje ugroze pravni poredak i njezini nacionalni interesi. Tim više, jer je riječ o čak 33 obavještajca od kojih je dio još djelatan u obavještajnoj zajednici, pa dolaze u pitanje tajnost njihova rada i metoda prikupljanja podataka od vitalnog hrvatskog interesa. No, čini se da te dvojbe nisu prepreka Predsjedniku, kojemu je »razumljivo da se obavještajci oslobode čuvanja tajni«, bez obzira na posljedice koje bi iz toga mogle proizaći. Upravo najnovija zbivanja u vezi s Haaškim sudom, odnosno suradnjom Hrvatske s Tribunalom, najbolje potvrđuju da se taj posao ne može voditi sa dva, tri ili više mjesta, već je neophodno da se u vezi s tim jasno razgraniče prava i obveze svih dijelova vlasti.

Po Ustavnom zakonu o suradnji s Haaškim sudom jasno je da je samo Vladin Ured za suradnju s Tribunalom taj, koji odlučuje i o dokumentima i o svjedočenju, pa bi se ubuduće trebalo držati toga reda stvari, osobito u delikatnim pitanjima kao što je ovaj zahtjev o svjedočenju obavještajaca. To, što se nekome čini da je nešto dobro ili nije dobro, potpuno je nevažno, bez obzira na dužnost koju obavlja, ako mu ona ni ustavno niti pravno ne daje pravo konačne odluke. Kad je riječ o tako osjetljivim odlukama, sve mora biti lege artis, odnosno zločini se ne smiju niti žele prikrivati, niti je to ikome razumnom na umu, ali se također ne smiju ugrožavati nacionalni interesi i državna sigurnost na način da se bez kriterija pristaje na sve zahtjeve Haaškog suda s kojim, uostalom, postoji suradnja po precizno utvrđenim pravilima.