Novi list: 16. 11. 2000.
Hrvatski juriš na Beograd
Piše: Jelena Lovrić
U Beograd odlazi 6 autobusa punih direktora, Više od 420 hrvatskih gospodarstvenika putuje u SRJ, Hotel Hyat mali za srpske i hrvatske gospodarstvenike, Navala Hrvata na Beograd - tim se naslovima hrvatski mediji ne prestaju iščuđavati nad ogromnim interesom hrvatskih poduzetnika za uspostavljanjem odnosa s privrednicima iz Srbije. Organizator jučer započetog posjeta Beogradu, Hrvatska gospodarska komora, također priznaje da je interes daleko nadmašio očekivanja. Neki su ekonomski znalci ove hrvatsko-srpske biznis razgovore već proglasili “najvažnijim poslovnim događajem posljednjeg desetljeća”.
Istodobno, Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata ove putnike za Beograd proglašava maltene neprijateljima Hrvatske. Najavljujući seriju prosvjeda protiv normaliziranja odnosa sa Srbijom, samozvani čuvari domovinskog digniteta tvrde da su interesom za suradnju s prekodrinskim tržištem ugrožene “temeljne vrijednosti Domovinskog rata i sama hrvatska država”.
Tvrdnje da se poslovanjem sa Srbijom ugrožava hrvatska država otvaraju pitanje sadržaja hrvatskog domoljublja. Što je doista patriotsko ponašanje, a što nacionalna izdaja? Nema nikakve dileme oko toga što je glavni motiv ofenzive hrvatskih gospodarstvenika spram Beograda. Hrvati nisu nagrnuli iz altruizma, zato jer žele pomoći Srbiji, nego zato jer je to njihov ekonomski interes, jer misle pomoći sebi, svojim poduzećima, u konačnici i Hrvatskoj.
Hrvatska je ekonomski u takvoj situaciji da prilike ne može odbacivati. Srbija je za hrvatske proizvode uvijek bila dobro tržište, usto dvostruko veće od hrvatskoga. Njegov gubitak hrvatska privreda u proteklih deset godina nije uspjela nadoknaditi na nekoj drugoj strani. Hrvatski su proizvodi na tom tržištu poznati, tamo za njih postoji zainteresiranost. Ne samo iz tog razloga ali do srbijanskih je potrošača mnogo lakše prodrijeti nego do zapadnoevropskih. Uostalom, nisu samo Hrvati nagrnuli u Beograd. Tamo danas hodočaste privrednici iz svih dijelova svijeta, Nijemci su, primjerice, već ušli na medijsko tržište, pa vremena za izvoljevanje nema: tko ne požuri - zakasnio je.
Što ćemo, dakle, s domoljubl jem koje nije na prodaju? Nema sumnje da su mnoge ratne rane još bolne i da su ljudi osjetljivi. Ali protiv gospodarske suradnje sa Srbijom i normaliziranja međusobnih odnosa dvije zemlje najviše viču oni koji nemaju ekonomskih briga jer su svoje razvikano domoljublje pretvoriti u dobro plaćenu profesiju. Godinama se takvi nameću kao vrhunski kriterij odanosti prema domovini. Istinski je domoljubno svojim radom i privređivanjem pomoći da Hrvatska ekonomski i u svakom drugom pogledu napreduje. Nije patriotski onemogućavati po cijelu zemlju korisne poslove. Hrvatskoj je, valjda, dosta onih koji su narodu umjesto kruha nudili tek “nacionalni ponos”, a sami su s najdražim neprijateljem trgovali i za vrijeme rata, dok se ginulo. Autobusi privrednika koji su otputovali u Beograd trebali bi uspostaviti legalnu ekonomsku suradnju i trgovinu i dokinuti mafijaške veze.