Na Zagrebačkom summitu predstavnici Europske unije predstavit će Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji kao jedinstvenu hrvatsku priliku za približavanje Uniji. Hrvatska će, naime, započeti pregovore o tom sporazumu, ali se očekuje da ponovno bude spomenuta i metafora o "dva konvoja". Nju je nedavno, na zatvorenoj konferenciji u jednom od bruxelleskih analitičkih instituta, predstavio jedan dužnosnik Europske komisije pojasnivši: "Za Europu vode dva konvoja, jedan se zove Proširenje, a drugi Stabilizacijski i asocijacijski sporazum. Ali, oba imaju isti cilj - Europu."

No, ovo zbunjujuće objašnjerije pobija drugi izvanredno važan dokument, koji je prošlog tjedna objavljen u Bruxellesu. Riječ je o Strategijskom dokumentu o proširenju, u kojem se na devedeset stranica iznose detaljni opisi napredovanja svake zemlje kandidata.

Slovenija se, naprimjer, upozorava da mora srediti problem Ljubljanske banke i hrvatskih štediša, upućuje se na sređivanje vlasničkih odnosa oko nuklearke Krško, ali se i prekorava zbog nedovoljno stroge kontrole na granici s Hrvatskom.

U istom dokumentu cijeloj regiji zapadnog Balkana posvećene su dvije trećine jedne stranice, a Hrvatskoj četiri retka: "Komisija predlaže otvaranje pregovora s Hrvatskom kao znak priznanja za demokratske vrijednosti koje je pokazalo novo vodstvo, od izbora u siječnju 2000., i dalekosežne strukturalne reforme koje su poduzete."

Osim zapadnog Balkana, europsko je susjedstvo, prema Strategijskom dokumentu, i Rusija i Ukrajina i mediteranske zemlje. S Rusijom i Ukrajinom EU ima neke posebne ugovore, ali rasprava o tome pripadaju li Rusija i Ukrajina u EU još nije ni naznačena.

U malom poglavlju o zapadnom Balkanu, pisanom škrto, gdje je, očigledno, odmjerena svaka riječ i formulacija, kaže se, doduše, da se "Stabilizacijski i asocijacijski proces, koji je okvir politike EU-a prema zapadnom Balkanu, sad bolje razumije kao put prema Europi”:

Valja poslije svega napomenuti da će Makedonija, koja će prva u Zagrebu parafirati Sporazum o stabilizaciji i asocijaciji, to učiniti s kiselim smiješkom. Naime, Makedonci će i nakon parafiranja Sporazuma ostati samo "potencijalni kandidati za članstvo u EU-u". Nigdje nema ni obećanja ni jamstava da je ulazak u Uniju osiguran ako se ispune svi uvjeti koje postavlja Bruxelles, ili čak i više od toga. A upravo će makedonski model biti primijenjen i na Hrvatsku!

"Demokracije u srednjoj i istočnoj Europi su robusne, ali nema opasnosti od pada u autoritame režime. To je zasluga tih zemalja - ali i toga da su imale jasnu perspektivu europske integracije." Dalje se navodi da je upravo čvrsto obećanje članstva pomoglo razvoju demokracija u zemljama kandidatkinjama, što je dovelo do "dramatične razlike" u sigurnosnoj situaciji u Europi i velikog razvojnog potencijala: "Proširenje je proces od kojeg svi imaju koristi."

Makedonija se deset godina borila za "čvrsto obećanje" o "perspektivi europske integracije" u Sporazumu, ali je tu bitku na kraju izgubila. Famozna "evolutivna klauzula" koju je Bruxelles pristojno, ali beskompromisno nametnuo Skoplju, navodi da je ona samo "potencijalni kandidat" za članstvo. Prema istom modelu, kako je rečeno u Bruxellesu, takva će, neodređena, ambivalentna definicija stajati i u preambuli hrvatskog Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji!

Tu poruku povjerenika Giinthera Verheugena, iako nije upućena ni Hrvatskoj niti zemljama u regiji, treba razmotriti s najvećom mogućom pozornošću. Zemlje koje žele biti članice EU, a nisu kandidati, trebao bi obliti hladan znoj.

No, sada znamo da"dva konvoja nisu ista", i kad to na Summitu bude rečeno, treba tužno odmahnuti glavom i pokazati dio Strategijskog dokumenta, gdje se navodi da će zemlje kandidad za proširenje svake godine dobivati - za pomoć u reformama - 3 milijarde eura! Cijela regija zapadnog Ballcana dobit će u sljedećih pet godina pet i pol milijardi eura. Sada je veliko pitanje kojem će tipu integracija zemlje iz regije, i ako budu pripuštene, biti pozvane da se pridruže.

Hrvatska se teško može skoro nadati tako kvalitetnom sporazumu kakav je bio onaj što su ga dobile zemlje srednje i istočne Europe. Ugovor o pridruživanju koji je početkom devedesetih sklopljen sa zemljama istočne i srednje Europe bio je napravljen u zanosu nakon pada Zida, kad se još nije ni pretpostavljalo kako je proces proširenja mučan, težak i skup. Dok se sklapao sporazum sa srednjoeuropskim zemljama, na Balkanu je bio rat, u koji je, u Bosni, Hrvatska bila nečasno umiješana. To se sve imalo na umu kad se u Bruxellesu počelo razmišljati o modalitetu suradnje s regijom, pa i s Hrvatskom.

Zagrebački summitbit će obilježen s dva politička naglaska - jedan će biti predstavljanje Stabilizacijskog sporazuma, a drugi predstavljanje nove demokratske Srbije. Zagreb bi trebao, zajedno sa svim drugim susjedima, prihvatiti tu lopticu koju će nabaciti francusko predsjedništvo Unije, i štoviše, maksimalno je razviti. Zagreb, Sarajevo, Skoplje trebali bi s najvećim entuzijazmom opetovano potvrđivati da je Srbija miroljubiva i dobroćudna zemlja - dakle, da sigrnosni problem regije više ne postoji i da smo spremni za kvalitetniji tip integracije s Europskom unijom!

Čini se zato razumnim da Hrvatska pozove ostale zemlje iz regije da se zatraži nedvosmislen i jasan stav, crno na bijelo, o pripadnosti ove europske regije svojoj matici.

Sam Strategijski dokument navodi da se demokracija ojačala kad se državama u istočnoj i srednjoj Europi dala jasna i nedvosmislena poruka da će biti dio Europe. Zašto se to ne napravi i za zapadni Balkan?

Iz Stabilizacijskog i asocijacijskog sporazuma, koji je bio odlična ponuda dok je Milošević bio stalna prijetnja, još se može profitirati na uspostavljenom političkom dijalogu Zagreba i Bruxellesa i na trgovinskim povlasticama. No, sad, kad su zemlje pohvaljene zbog svojih demokratskih političkih izbora, treba tražiti i bolju šansu.

Bruxelleski veterani kažu da se, kad god na zatvorenim sastancima Europske komisije netko spomene Hroatsku, sve oči okrenu prema njemačkim povjerenicima u Komisiji, a pogotovo prema povjereniku za proširenje Europske unije Guenthero Verheugenu.

Upravo je on u nekoliko navrata prošle godine, na zatvorenim skupovima, s kojih uvijek nešto procuri, isticao Hrvatsku kao jedinu zemlju koja bi se još mogla ukrcati na vlak proširenja. Nažalost, tempo reformi iz Hrvatske, ne daje mu, blago rečeno, barem zasad, previše argumenata kojima bi mogao uvjeriti ostale u tu svoju ideju.

S druge strane, to je zasad jedini mehanizam za približavanje Europi i ponuda iz Bruxellesa jest nedvosmislena uzmi ili ostavi.