Da nam je netko prije devet godina, u vrijeme najgorih srpskih klanja, rekao da čak i ako pobijedimo, niti devet godina kasnije, ni jedan srpski zločinac neće završiti u Haggu, da punih devet godina kasnije većinu zločinaca nećemo smjeti staviti iza brave jer je sukladno parafu gospodina Šarinića to bila cijena mirne reintegracije, napokon, da vehementni Haaški sud čak ni simbolički neće barem jednog zlikovca osuditi makar za likvidaciju čitavog jednog Vukovara, takav zloguki prorok dosljedno uvriježenim standardima bio bi tretiran kao osoba dostojna hospitalizacije.

Pa ipak, devet godina nakon pokolja u Vukovaru, što ga obilježavamo ovog vikenda, sve je to gola realnost, a kako stvari stoje za daljnjih devet godina obljetnica vukovarskog pokolja mogla bi biti posve ilegalna. Naime, već zadnjih godina preučestalo spominjanje srpskih zločina tretiralo se kao neka vrsta političke nepristojnosti, a javno prebrojavanje svih srpskih zločina već je odavno dobilo ocjenu i poteza koji ne pomažu u stvaranju preduvjeta za suživot.

Devet je godina da je poklana Škabrnja i dobila je u medijima sličan prostor kao i najava Slobodana Živojinovića, supruga Lepe Brene, da će kupiti par hrvatskih hotela. Obljetnica pada Bogdanovaca i spomen na 30 ubijenih branitelja, imala je tretman u medijima manji od dolaska Vesne Zmijanac u Zagreb. Ali, pitate li urednike hrvatskih novina imaju li mediji u Hrvatskoj osjećaj minimalne nacionalne svijesti, svi će vas u čudu gledati kao da ih provocirate!

Da ne nabrajam dalje, od Ćelija, prvog spaljenog hrvatskog sela kojeg se više nitko ne sjeća, do zaklanog Vukovara, ova zemlja, njezina vlast i njezini mediji jasno pokazuju da je sve zaboravljeno. Naime, eventualna pompozna obljetnica Vukovara neće biti ništa drugo negoli laž i izgovor da tobože pamtimo ovaj rat, da Hrvati i njihova legitimna vlast doista pamte Vukovar ne bi se moglo dogoditi i devet godina nakon masovnog srpskog klanja, da u zabačenom samoborskom hotelu "Šmithen" ovu obljetnicu neki Vukovarci čekaju i bez struje i bez grijanja, bogami idući tjedan i bez - ručka! Ovaj detalj govori da smo naše žrtve zaboravili najprije ljudski. Mi, to je u prvom redu država.

Političari su ih zaboravili višekratno: jer da se do tih žrtava konzekvento zajedničkom cilju doista nešto drži, ne bi bilo niti groba niti jame, a ima ih na stotine u Hrvatskoj, ispred kojih se službena vlast ne bi poklonila. Da se pamte ti izgubljeni životi kao neka vrsta političkog zavjeta, ne bi se otvorila usta bez spomena na njih, poglavito u raznim međupregovorima. Jer, 15 tisuća Hrvata nisu ubili Marsovci već Srbi s imenom i prezimenom! Da se pamte te žrtve, da se pamte strahote preživjelih ranjenika, logoraša, jadnika što su se po šumama skrivali da ne budu zaklani, i sve to uglavnom pred istih ovih devet godina, da ih se pamti kao povijesna obveza, jer oni to i jesu, budući su njihove glave sačuvale naše, da ih se pamti ljudski, politički, ako hoćete nacionalno odgovorno - ne bi se nikada mogla doživjeti poniženja kojih smo svjedoci.

Jer, dok se sutra budu palile svijeće dvoličnosti za Vukovar, karavana zadriglih hrvatskih direktora već uz "vešalice" i "čevape" dogovara nove poslove s Beogradom, poslove koji bi, kako uči povijest, lako mogli završiti kao neisplaćene stavke u nekoj budućoj sukcesiji ratnih dugova! Naime, da je Srbija doživjela katarzu kakvu Hrvati priželjkuju ne bi se o ispričnici glede ratnih zvjerstava govorilo kao o "procesoru", ne bi se o ratnoj odšteti govorilo s takvom indignacijom, a najmanje bi se tražila mirna predaja Prevlake. Nova srpska vlast Miloševićeve ciljeve želi ostvariti "mirnim sredstvima" i uz svu nadobudnost Tonina Picule to valja uzeti na znanje!

Nedavni dolazak u Hrvatsku srpskog ministra Vukčevića, zaduženog za Srbe izvan Srbije, jasno pokazuje s kim imamo posla. Jer, gospodin je, mirno prekoračivši sve grobove što su ih njegovi prethodnici napravili, zavapio zbog "nedužnih procesa protiv baranjskih Srba!" i pritom je još i protestirao zbog "zakonskih okvira koji usporavaju povratak Srba"! Bio je to dolazak ne samo bez isprike za počinjene zločine, to je bio ujedno i dolazak bez najave, kao da se radi o njegovu lenu. Uz to, stigla je tipična srpska arogantnost!

Ali Hrvatska se vara ako misli da za te propuste neće platiti visoku cijenu. Jer, ušli mi sutra ili preksutra u Europu naš istočni susjed ostaje Srbija, nešto zapadnije Republika Srpska. Ne budu li se njihovi ratni potezi tretirali točno onako kako su izvedeni, mi ćemo ovako ili onako platiti cijenu učenika koji povijest ne pamti i mora mu se ponoviti. Ovih dana kad se sjećamo Vukovara valjalo bi o svemu ovome promisliti. U protivnom bilo bi poštenije zagasiti svijeću za Vukovar.