Željka Jurić sitna je djevojčica, razrogačenih očiju punih užasa, s poznate fotografije kolone izmučenih, na progon postrojenih Vukovaraca. U vrijeme deportacije, kada je Vukovar okupiran, imala je šest godina. Svake godine u ovo vrijeme otvaraju se prije devet godina nastale rane, ne samo na njenoj duši. Vukovar je velika hrvatska trauma i Hrvatska objektivno još nije pronašla način kako se prema njoj postaviti. O Željki Jurić snimljen je film, o Vukovarcima su napisane neke knjige, na obali Dunava impozantan je križ, podignuti su spomenici, iduće će se godine, valjda, napokon postrojiti i legendarni vukovarski branitelji. Ipak, nekakav veliki dug svejedno stoji. Sve što je napravljeno - spram njega se čini nedovoljnim, efemernim.

Uz ovogodišnju obljetnicu neki su mediji požurili s optužbama da je Vukovar zaboravljen. Kao vrhovni argument za tu tvrdnju uzimaju činjenicu da se masovni odlazak hrvatskih privrednika u Beograd poklopio s godišnjicom pada Vukovara. Znači li spremnost na biznis suradnju sa Srbijom izdaju uspomene na Vukovar? Predstavlja li potiranje njegove žrtve? Odnos prema istočnom susjedu, odakle je - o tome dvojbe nema - svojedobno krenula agresija, izražava se danas u dosta širokom rasponu; od reagiranja Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, koji odlazak privrednika u Beograd proglašavaju ugrožavanjem hrvatske države, do tumačenja nezavisnih ekonomista koji obnavljanje privrednih veza sa Srbijom povezuju s mogućnošću obnavljanja pedesetak tisuća radnih mjesta.

Nema sumnje da Vukovar zaslužuje pijetet kakav se izražava na mjestima ogromnih i nepravednih stradanja. Svojedobno su taj grad proglašavali hrvatskim Staljingradom, hrvatskom Guernicom, po kataklizmi koja se tamo dogodila sličnog Hirošimi. Istina o Vukovaru mora se znati i mora se pamtiti. Ona podrazumijeva i dužnost da se zločini sankcioniraju, bez obzira tko ih je počinio. Za zločin razaranja cijelog jednog grada, zločin Trpinjske ceste, Ovčare nitko još nije odgovarao. Na srpskoj strani također postoje ljudi koji su spremni na tu istinu. Nenad Čanak, novi šef vojvođanske Skupštine, baš ovih dana ponovo govori o tome da se Srbi moraju pokloniti Vukovaru. “Kada netko u ime Srba klekne u Vukovaru, onda će Srbija stati na noge”, kaže Čanak, podsjećajući da “ideja velikosrpstva nije ideja srpske nacije već pitanje jedne političke opcije”.

Isto vrijedi i za Hrvate. Na hrvatskoj strani mora biti snage da se istraže zločini počinjeni prema Srbima. Još više da se pogleda u oči činjenici da je Vukovar prešutno, ali ciljano žrtvovan. Srpski grijeh prema tom gradu je ogroman, ni hrvatski nije lakši. U sjeni srpske ili JNA-agresije događalo se svjesno žrtvovanje jednog grada i njegovih ljudi radi postizanja političkih ciljeva, ubrzanja međunarodnog priznanja Hrvatske, prvenstveno. Svake godine u ovo vrijeme, dok se u Vukovaru održavaju patetične parade, daleko od javnosti obnavlja se i jedna druga vrsta uspomena - kako je pred slom Vukovara njegov gradonačelnik Marin Vidić Bili alarmirao sve moguće telefone po Zagrebu doslovce vapijući da im se pomogne, kako je zapovjednik obrane Mile Dedaković Jastreb kukao u slušalicu Tuđmanova ureda, ali u noći odluke, dok je grad posustajao, šefa države nitko se nije usudio buditi. Kasnije su se slagale još neke kockice - zašto su u već opkoljeni Vukovar vraćena prethodno izvučena djeca; zašto je dio vukovarskih branitelja, čim su po okupaciji tog grada stigli u Zagreb, morao proći torturu po Tuđmanovim zatvorima, s tim da su neki, Jastreb primjerice, gotovo namrtvo prebijani... Možda je u tom kontekstu najteže podnošljivo svjedočenje Warrena Zimmermana, kojemu se Tuđman, neposredno nakon pada Vukovara, povjerio da Miloševića smatra strateškim partnerom od punog povjerenja.

Jednako kao nezaboravljanje, Hrvatska Vukovaru duguje uspostavljanje normalnog života. To se u prvom redu odnosi na taj u svakom pogledu porušeni grad, u kome treba obnoviti i ponovo podići sve što je razoreno, od građevina do ljudi. Na ovom drugom, čini se, nitko sustavno ne radi, kao da će se sve zaliječiti samo po sebi. O sanaciji uništenih zgrada brine se više nego o krpanju Ijudi. Društvo je još u ruševinama, devastirano. Međuljudske odnose nitko ne nastoji popraviti. Dapače, djeca se još od pelena dijele po nacionalnoj osnovi. Živi se u uvjetima etničkog apartheida. Događaju se u tom pogledu nevjerojatni apsurdi. Tako baš ovih dana iz Vukovara traže da im neke dunavske ade, na koje su oduvijek odlazili, ponovo postanu dostupne, jer, kako kažu, granice služe da spajaju a ne da razdvajaju. Istodobno se inzistira na tome da se školska djeca u istom gradu po nacionalnosti razdvajaju. Potvrctuje se tako stara istina da su najtvrđe granice u Ijudskim glavama.

Normaliziranje života podrazumijeva također uspostavljanje civilizirariih odnosa s državama s kojima se Hrvatska proteklih godina gledala preko nišana. Promjenom vlasti u Beogradu stvorene se osnove za stvarno, a ne tuđmanovsko-miloševićevsko normaliziranje. U taj kontekst ide i odlazak hrvatskih privrednika u Beograd i dogovaranje poslova od zajedničkog interesa. Dogovara se i uzajamno vraćanje u ratu prisvojene imovine. Normaliziranju odnosa vodi i spremnost novog beogradskog ministra kulture Komnenića da Hrvatskoj vrati u ratu popljačkane umjetnine, kao i način na koji se, s ogromnim interesom i ovacijama, u posljednje vrijeme po Hrvatskoj primaju umjetnici iz Srbije: od Dragačevskih trubača do kazalištaraca, na čelu s gospodskim Ljubom Tadićem ili grandioznim Batom Stojkovićem. Publika na njihovim predstavama uglavnom je vrlo mlada, toliko mlada da se za nostalgiju ne može optužiti.