U Zagrebu je održan međunarodni seminar o temi “Deset godina poslije - Mediji u tranziciji u srednjoj i istočnoj Europi. Nova strategija za neovisne i pluralističke medije u Hrvatskoj”, koji je još jednom svratio pozornost, barem stručne javnosti na aktualno stanje medija u Hrvatskoj. Za razliku od inače uobičajene prakse svraćanja pozornosti na medije senzacijama i skandalima, bilo da im mediji daju prostora bilo da sami u njima sudjeluju, seminar je dobrodošao pozitivan doprinos analizi postojećeg stanja te nastojanju da i taj važan segment našega društvenog života doživi ozdravljenje.

Vrijedi podsjetiti da je poznati splitski sociolog religije prof. Željko Mardešić, nedavno govoreći o sedam zala aktualnoga hrvatskoga društva, kao šesto naveo i zlo medija koji, kako je istaknuo, “izluđuju narod”, te da je Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” početkom srpnja ove godine objavila izjavu “o odnosu mass-medija i istine” tražeći od moćnika i medija neovisnost, profesionalnost, objektivnost i služenje općemu dobru. Činjenica je da danas gotovo nitko nije zadovoljan hrvatskim medijima koji su - nakon pucanja veza koje su ih u komunističko doba pretvarale u produženu ruku partijske države - u tranzicijskom dobu zapali u kaos koji je mnogima idealan za postizanje pristranih interesa. Budući da su mediji, a među njima osobito televizija, veoma važni za cjelokupni društveni život, svladavanje kaotičnosti u medijima i oko njih jedna je od prvorazrednih zadaća koju različiti faktori našega društva moraju izvršiti. Politička vlast dužna je što brže stvoriti zakonodavni okvir, kao što je više puta bilo obećano, da se stvarno i što brže provede transformacija državnih medija u javne medije kako bi oni postali sredstvo slobode, kontrole vlasti i u objektivnom smislu javna savjest. To znači da bi se političari trebali hitno odreći i neformalno “svojih” medija i “svojih novinara”. Skandalozno je - kako se nedavno dogodilo - da ministar poziva u svoj ured “svoju novinarku” iz “svojega lista” te joj daje ekskluzivni intervju u kojem plasira javnosti u najmanju ruku poluistinu o navodnom priznanju jednog od gospićkih uhićenika. Sličnih postupka političara, i na vlasti i u opoziciji, i “njihovih” novinara ima bezbroj, osobito onih koji su za javnost ostali prikriveni pa su time i za objektivnu istinu pogubniji. Poznato je kakve su obveze nositelja državnih vlasti prema medijima u zrelijim demokratskim društvima, no imaju li naši političari volje prihvatiti takve standarde ili im više odgovara zloporaba medija za svoje ili stranačke interese?

Velika je odgovornost i na urednicima i novinarima da se izbore za stvarnu slobodu medija i novinarskoga djelovanja, jer moćnici svih boja i profila uvijek će rado (zlo)upotrijebiti medije, ako im to medijski djelatnici budu dopuštali ili tolerirali. Da bi to mogli, naši medijski djelatnici trebali bi imati u prvome redu izgrađenu etičku svijest po kojoj su trajne vrijednosti “starije” od svih političkih i ekonomskih i drugih partikularnih interesa. Zacijelo mnogim je našim medijskim djelatnicima to sasvim normalan i prihvatljiv zahtjev jer žele u prvom redu služiti dobru, ali što s onima koji za to ne mare, koji nemaju ni minimalne volje suočiti se s etičkim zahtjevima? Što s onima koji bez ikakve grižnje savjesti, štoviše vrlo smišljeno i sustavno falsificiraju i prešućuju činjenice ili ih tako interpretiraju da gube svaku povezanost sa stvarnošću? Na međunarodnom seminaru iznesen je podatak da je u Hrvatskoj znatan broj novinara bez adekvatne izobrazbe, a neki od takvih, bez obzira na svoju nekompetentnost, ne posustaju u svojim drskim ocjenama npr. o čitavom hrvatskom narodu, povijesti, povijesnim osobama, Crkvi i slično. No više od njihovih nekompetentnih kategoričkih ocjena i prosudaba - jer poznato je da je moguće da ima mišljenja onoliko koliko ima ljudi - zabrinjavaju oni koji im daju prostor čak na najjačem mediju, a da za to nikome ne odgovaraju. Prof. Malović je na seminaru istaknuo da “današnji novinari moraju biti visokoobrazovani stručnjaci, dobro upoznati s najnovijim tehnologijama masovnog komuniciranja, spretni i sposobni profesionalci koji su u stanju brzo, točno, istinito, uravnoteženo i nepristrano izvještavati, komentirati događaje, upućivati na propuste te analizirati događaje, upućujući na trendove razvitka”. Jesu li takvi novinari, barem onoliko koliko ih imamo, u našim medijima na takvim položajima da mogu tako profesionalno usmjeravati djelovanje medija?

Potpredsjednica Vlade iznijela je na televiziji i ponovila za novine da - kako je taj tekst i naslovljen - “dio hrvatskih medija uređuju obavještajne službe”!? U reakcijama na tu za medije poražavajuću izjavu u kuloarima čulo se i pitanje: “Zar samo domaće obavještajne službe?” Doda li se tome tvrdnja da stanoviti međunarodni moćnici imaju određene dolarske tarife za objavljivanje članaka u kojima se napadaju određene inicijative, institucije ili osobe, očito je da je istinita tvrdnja prof. Mardešića o aktualnim medijima kao društvenom zlu koje “izluđuje narod”. Nameće se pitanje žele li, i dokle će, oni odgovorni u društvu i oni u medijima koji daju prostora za takve “novinarske uratke” njegovati organizirani kaos u našim medijima? Nije li i ovoga časa aktualna riječ Komisije “Iustitia et pax”: “Apeliramo također na ljude u kulturi, znanosti i prosvjeti, u nevladinim udrugama, i na sve građane da svi pridonesu, u skladu sa svojim mogućnostima, stvaranju kvalitetnijega medijskog djelovanja u našoj domovini, što će pridonijeti većem jedinstvu, slozi i miru među našim građanima”!?