USUSRET ZAGREBAČKOM SUMMITU DR. ANĐELKO MILARDOVIĆ, POLITOLOG

- Taj pojam označava ništa drugo nego vanjskopolitičku strategiju Europške unije prema prostoru bivše Jugoslavije, iz kojeg je izuzeta Slovenija, a pridodana Albanija. Pojam se počinje upotrebljavati 1999. godine. Naime, tada počinje djelovati Vijeće za zapadni Balkan koje je izvedeno iz Vijeća za jugoistočnu Europu, prije toga izvedenog iz Vijeća za bivšu Jugoslaviju. Prema tome, pojam zapadni Balkan nije nikakva fikcija, kako se to kod nas u političkim krugovima želi prikazati, nego okvir za političku strategiju uređenja odnosa na prostoru bivše Jugoslavije od strane EU.

- EU zagovara individualni pristup svake od zemalja i svakoj od zemalja, ali priželjkuje sređivanje odnosa na području bivše Jugoslavije na jedan cjeloviti način preko regionalnoga pristupa. Iz njihovog interesnog rakursa, naime, svakako je jednostavnije sređivati odnose u tih nekoliko zemalja ako ih svedete na jednu regiju u kojoj će se moći implementirati demokratski standardi koji vrijede za zemlje EU. Najvažniji cilj EU je stabilizacija prostora u perspektivi i stvaranje uvjeta za punopravno uključivanje te regije u Uniju.

- U izvornom smislu ta je Chiracova inicijativa bila predstavljena kao skup o zapadnom Balkanu. Međutim, čini mi se da je pod pritiskom naše javnosti, jer sam pojam izaziva odbojnost, taj skup jednostavno preimenovan u zagrebački skup na vrhu. U biti se ništa nije promijenilo. To se vidi i na interenet stranici našeg Ministarstva vanjskih poslova gdje se govori o organizaciji skupa, i gdje u točki dva stoji tko su mu akteri. To su zemlje EU te zemlje bivše Jugoslavije plus Albanija, što znači zemlje s područja zapadnog Balkana. Slovenija je također pozvana, ali više zbog problema sukcesije bivše Jugoslavije. Slovenija, dakle, neće imati status koji će imati zemlje zapadnog Balkana. S druge strane, mislim da je hrvatska diplomacija preoptimistična u očekivanjima od zagrebačke deklaracije. Imam, da tako kažem, alternativne izvore informacija iz Ministarstva vanjskih poslova, a koji mi kažu da će ta deklaracija biti sastavljena po principu uzmi ili ostavi. Da je to tako potvrđuje i nedavni posjet Solane i Vedrinea Zagrebu, kojom su prigodom kazali, takvu sam informaciju dobio, da će uvažiti mišljenja i međusobne konzultacije zainteresiranih zemalja, ali da će na kraju biti onako kako EU hoće.

- Zato što je ovaj skup za EU važan u političkom smislu, jer se održava nakon američkih izbora. Pobijedi li Bush, SAD neće više imati veliku želju za angažmanom na području Europe. Europa će morati biti samostalnija, i da bi se ona u procesu globalizacije integrirala mora naprosto srediti odnose na području bivše Jugoslavije. To je za nju od egzistencijalnog značenja. Jer ako se ne srede odnosi na jugoistoku Europe, ona se ne može integrirati, ne može se širiti na istok. Da bi se širila na istok ona mora nametnuti demokratske standarde ovom dijelu Europe, ali ne samo standarde što se tiče propisa, nego i u ponašanju. Ako to ona ne uspije, njen koncept širenja na istok je upitan. Prema tomu, zapadni Balkan oni shvaćaju kao eksperiment od kojeg zavisi budućnost Europe.

- Ja u knjizi zagovaram koncentraciju na individualni pristup. Nema spora da je hrvatska politika prije 3. siječnja dobrim dijelom kumovala tomu da smo se našli u strategiji zapadnog Balkana. Ali, isto tako, nema spora da sadašnja vlast mora imati strategiju izvlačenja iz te pozicije. To nije problem samo diplomacije. Ona sama ne može ništa ako cijelo društvo ne ispuni sve uvjete prema Agendi 2000. A to znači da bi Hrvatska trebala postati demokratska, pravna i socijalna država sa zaštitom manjina i tržišnim gospodarstvom. To nam je jedina šansa. Jedini odgovor na taj eksperiment EU. Smatram da je sudbina doista u našim rukama.

- Ako pokažemo rezultate, tko nas može prisliti na bilo što. U Agendi 2000., koja je u biti navigacijska mapa Enropske unije, postoje jasni kriteriji. Zemlje koje ispunjavaju uvjete imaju pravo na pridruživanje i poslije toga na konačno uktjučivanje u EU. No, neće to ići tako brzo. Razumijem izjave premijera Račana i ostalih iz vlasti, koji moraju gajiti optimizam. Ali, to je doista olako obećana brzina. Jer ako jedan visoko pozicionirani činovnik poput Carla Bildta govori o 2014. kao realnoj godini ulaska neke od zemalja s ovog prostora u EU, onda to treba uvažiti. Ako i ostavimo po strani sve drugo, mi nemamo gospodarskih pretpostavki za brzi ulazak u EU.