Kada poglavari država Europske unije i “zapadnog Balkana” sutra i prekosutra na “povijesnom summitu” u Zagrebu budu isticali da je ključni zadatak sudionika zemalja regije, izgradnja slobodnih demokratskih i razvijenih društava kao uvjeta stabilnosti i priključenja ujedinjenoj Europi, onda su oni tisuću puta u pravu. No, summit bi trebao i najširu javnost upozoriti koji problemi u demokratskoj Europi više nisu važni, a do jučer su bili, i koji su sada postali ključni.

Pošto su osudili i odbacili kao neprihvatljive agresivni nacionalizam, rasizam, etničku i vjersku netoleranciju, koji su u prošlosti Europu koštali dva svjetska rata i gotovo uništenja, Europljani su krenuli u izgradnju stabilne i demokratske Europe, iz koje nitko ne bi trebao biti isključen. Međutim, oni narodi i države koji se nevoljko hvataju u koštac s ekstremnim nacionalizmom, kriminalom ili korupcijom, više nego očigledno, nikada neće biti zreli da se pridruže takvoj zajednici.

U kontekstu, pak, politikantskih polemika o “individualriom ili regionalnom pristupu” Europskoj uniji, u pravilu se zaobilazi suština integracije, a ta je, da kada se jednog trenutka za neku zemlju ustanovi da je ispunila demokratske, ekonomske i druge standarde koji su na snazi u Europskoj uniji, posve će biti irelevantno hoće li se tada priključiti Uniji pojedinačno ili regionalno, pa čak i hoće li se uopće priključiti.

Za očekivati je, dakle, da će sudionici Zagrebačkog summita ukazati na imperativ brzog i pravednog sređivanja odnosa između država i “zapadnog Balkana”, na važnost otvaranja tržišta, trgovine i poduzetništva, kao ključnog faktora demokratizacije, stabilnosti i društvenog napretka. Dakako, s obzirom na počinjene zločine i razaranja u proteklih deset godina na području bivše Jugoslavije, nitko ne očekuje da već sutradan nakon summita sve bude bolje i ljepše, ali svi se nadaju nekom novom početku - odnosima kakvi postoje među normalnim demokratskim državama.

Zagrebački summit održava se u ozračju pozitivnih demokratskih promjena u regiji, ali i obilježavanja pete obljetnice Daytonskog sporazuma, kojim je zaustavljen rat u BiH i na Balkanu, a da nisu riješeni glavni problemi koji prijete opstanku Bosne, kao jedinstvene i suverene države. Štoviše, optimističke ocjene međunarodne zajednice da je nacionalnim i nacionalističkim politikama u BiH došao kraj, nisu se ispunile. Sudionicima zagrebačkog summita, kao i nedavnog prigodnog skupa u Daytonu posvećenom prilikama u Bosni, Kosovu i odnosima Srbije i Crne gore, mora da je posve jasno kako poraz HDZ-a u Republici Hrvatskoj, na izborima u siječnju 2000. godine i pad režima Slobodana Miloševića u Srbiji, nisu imali izravnih, pozitivnih posljedica u Bosni i Hercegovini. Naprotiv, pet godina nakon Daytona i nestanka s političke pozornice glavnih protagonista sporazuma Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića, Bosna i Hercegovina ostaje nepomirljivo podijeljena na Republiku Srpsku i hrvatsko-muslimansku Federaciju, kojoj također prijeti raspad.

Premda će bosanski socijaIdemokrati (SDP), koji zastupaju jedinstvenu, multikulturnu i demokratsku BiH, vjerojatno biti pojedinačni pobjednici nedavno održanih parlamentarnih izbora, tri nacionalističke stranke HDZ, SDS i SDA su u neospornom vodstvu u područjima s pretežito narodima koje one od rata na ovamo kontroliraju. Većina birača nije dakle glasovala za istinske demokratske promjene, što potvrđuje da nije bitnije poljuljan položaj ekstremnih nacionalizama u BiH, iako je bilanca njihova vladanja loša, ako ne i katastrofalna, i što je međunarodna zajednica uložila milijarde dolara u obnovu zemlje i stvaranje međuetničkog povjerenja. Riječju, na parlamentarnim izborima u BiH potvrđene su one vlasti koje su i dovele do rata i vodile rat, i od kojih je iluzorno očekivati da će ispravljati sve ono što je u ratovima (1992.-1995. i 1993.1994.) učinjeno. No, ni međunarodna zajednica u svemu tome nije nevina, ponajprije zbog poteza za koje se sa sigurnošću moglo pretpostaviti da će ih nacionalisti proglasiti antihrvatskim, antisrpskim ili antibošnjačkim.

Wolfgang Petritsch, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Sarajevu je pred izbore grmio kako bi “nova pobjeda nacionalista dovela zemlju do političke i gospodarske izolacije”, što je moguće premda ne i vjerojatno. Njegovo, pak, upozorenje kako je “posrijedi moguće povlačenje međunarodne zajednice iz mirovne misije u BiH, apsolutno je bilo kontraproduktivno, isto kao što su to bile nepravodobne izmjene u izbornom postupku uoči samih izbora. Sve su to i štošta drugo iskoristili nacionalisti i separatisti koji su, kako bi očuvali svoju vlast i moć, širili strah među biračima o njihovoj ugroženosti. To je onaj isprobani način homogenizacije naroda, izbjegavanja, odgađanja pa i otvorenog sabotiranja preuzetih obaveza iz Daytonskog sporazuma, u nadi da će kad tad međunarodna zajednica dignuti ruke od BiH.

No, za opstanak susjedne države veliku, ako ne i najveću odgovornost snose demokratske vlasti u Zagrebu i Beogradu, naročito budu li dvosmislene prema uspostavi jedinstvene Bosne, a takvih postupaka i izjava je bilo i ima na objema stranama. Tako da ni mišljenje Richarda Holbrookea, glavnog arhitekta Daytonskog sporazuma kako dokument treba “prilagoditi stvarnosti i naći nove odgovore na bosanske izazove”, (pored ostalog ukinuti tri vojske u BiH), teško da će bez iskrenog držanja Zagreba i Beograda, dovesti do stvarne integracije Bosne. Za stabilizaciju “zapadnog Balkana” možda je i važnije delikatno pitanje budućnosti Kosova, a zatim i neriješenih odnosa Srbije i Crne Gore.

Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine, čija zemlja predsjedava Europskom unijom ovih je dana izjavio kako podržava ostvarenje rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti OUN-a o Kosovu prema kojoj ono mora dobiti “suštinsku autonomiju”, ali u okviru Jugoslavije čemu se protive albanske političke snage u pokrajini. Kako sada stvari stoje, gotovo nitko ne zagovara ponovno uvođenje vlasti Srbije nad Kosovom, ali ni odcjepljenje Kosova, koje bi, kako se smatra, vodilo opasnom lančanom prekrajanju granica, prvo u BiH i Makedoniji. Svi su, međutim, suglasni da će na Kosovu i Bosni, zbog još uvijek “uzburkanih emocija”, međunarodne mirovne snage morati ostati barem idućih deset godina. U pogledu napetih odnosa Beograda i Podgorice, crnogorski predsjednik Đukanović u Daytonu je upozorio kako ti odnosi nisu automatski riješeni odlaskom Miloševića s vlasti, te da, ukoliko se ne dođe do dogovora o uniji dviju “međunarodno priznatih država”, Crnoj Gori ostaje da raspiše referendum o nezavisnosti. Predstavnik novih vlasti u Beogradu smatra, pak, da postoji “realna mogućnost” za postizanje dogovora dviju republika, te da ne treba žuriti s “dezintegracijom Balkana”.