KOMENTAR Honosova će tužba pasti u zaborav, ali pitanje vrpci trebalo bi sustavno riješiti

HONOS tuži Mesića što je britanskom TV novinaru Johnu Cooksonu te tjednicima Nacional i Feral Tribune omogućio uvid u transkripte i audiozapise razgovora koji su vođeni u Predsjedničkim dvorima u Tuđmanovo doba. Izravan povod HONOS-ovoj tužbi bez sumnje je upravo Cooksonova reportaža koju je na HTV-u prenijela emisija "007" i time izazvala još jedno nabacivanje odvjetnicima - ono obitelji Tuđman.

Na tužbu je još iste večeri reagirala Mesićeva glasnogovornica Vjera Šuman. Ona je rekla kako je tužba, doduše, legitimna, ali besmislena jer spomenute vrpce nisu državna tajna. Protivnici Mesićeva loptanja transkriptima ističu kako arhivske konvencije podrazumijevaju 20 do 30 godina embarga na dokumente. Pri tome se, međutim, zaboravlja da audiovrpce s Pantovčaka nisu nikakav službeni arhiv oficijelne institucije, nego polujavni poluprivatni dokumentacijski pothvat Mesićeva prethodnika koji je želio ovjekovječiti baš svaki svoj sastanak.

HONOS je zanimljiva družina. Udrugu koja se bori protiv Treće Jugoslavije i neokomunističkog režima osnovali su i poveli Ivanković i Pavičić - dakle, dvojica tipičnih jugokomunističkih novinara pravovjerne partijske prošlosti. Istodobno, udrugu koja bi se trebala boriti za vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata vode ljudi koji taj rat praktično nisu niti osjetili. Jer dok su njihovi zemljaci bili u rovovima ili u podrumima, Ivanković je bio dopisnik Vjesnika iz Bonna, a Pavičić lektor za hrvatski jezik u Pečuhu.

Kako je tužbu protiv Mesića podigla takva šarena družba bez ikakva moralnog i političkog kredita, stvar će vjerojatno pasti u zaborav. A ne bi trebala jer se pitanje vrpci i transkripata doista jednom treba riješiti sustavno. I to ne na način kako bi to htio HONOS - da se vrpce na dva desetljeća zakopaju u zemlju zajedno sa svim nemoralom, kriminalom, laskom i kukavičlukom koji indiciraju. Ali ne ni ovako kako je to regulirano sad: da je Mesić njihov fizički posjednik i može ih koristiti po volji i selektivno.

I sam Stipe Mesić bio je žrtva selektivne upotrebe dokumenata. Tijekom predizborne kampanje dio je odmetnutog obavještajnog polusvijeta, na zgražanje demokratske javnosti, probrao spise koji su indicirali Mesićevu suradnju s komunističkom političkom policijom i pustio je u javnost preko Slobodne Dalmacije koja je zbog toga bila izložena općoj javnoj kritici i unutarredakcijskoj pobuni. U javnosti se i tada često ponavljao demokratski stav: ili treba otvoriti sve komunističke dosjee, ili ih sve treba - spaliti. Selektivno korištenje bez mogućnosti uvida u izvor neprihvatljivo je.

Naravno da i čitatelje i urednike vesele transkripti. Oni su na jedan bizarni način zabavni, povijesno su poučni i korisni kao politička higijena. Svi bismo željeli biti obaviješteni o njima. Ali onda budimo dosljedni: otvorimo ih posve javnosti, sve do jednoga!

To je, dakako, utopija. Jer, brojni pripadnici tadašnje opozicije, a sadašnje vlasti rukama će se i nogama boriti da se transkripti ne otvore sasvim. Novinare bi, zlobne kakvi jesu, moglo najednom zanimati što su pred Tuđmanom govorili upravo - oni. Oružje za mlaćenje mrtvaca poput Pašalića moglo bi tako se okrenuti u neželjenom smjeru.