Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861, Dobroslav Paraga (40) hrvatski je političar u vječitoj oporbi prema vlasti. Zbog toga je u komunističkoj Jugoslaviji iskusio Goli otok, a hapšen je i zatvaran i u vrijeme vladavine HDZ-a. K tome, uvjerenje da je "žrtva" i sadašnjih vlasti zbog, kako kaže, nedavna cjenkanja oko novog Ustava, pri kojemu se, a što su pisali i pojedini mediji, trgovalo s predsjednikom Hrvatske stranke prava Antom Đapićem. Dobroslav Paraga, naime, tvrdi kako je šestorka potkupila Đapića da glasa za Ustav.

Pouzdano znam daje vladajuća koalicija trgovala s Antom Đapićem: on je glasovao za promjene Ustava, a zauzvrat je dobio obećanje nove vlasti da će mu ostaviti Hrvatsku stranku prava, koju sam ja osnovao, a koju mi je 1993. godine oteo Franjo Tuđman te dao Đapiću kao svom satelitu i trojanskom konju. Imam očite dokaze da je Ministarstvo pravosuđa već poslalo preporuku Upravnom sudu da se moj zahtjev za povratom stranke odbije i da ona i dalje ostane Đapiću. To je politička trgovina i gaženje principa demokratskog sustava, drugim riječima, legalizacija zločina nad parlamentarizmom. Poznato je da je još nedavno Đapić zdušno zagovarao čvrsti predsjednički sustav, a onda odjednom glasa za - parlamentami! Prema mojim saznanjima, Ministarstvo pravosuđa svoju je preporuku Upravnom sudu poslalo čak unaprijed. Dakle, prije nego što će biti izglasane ustavne promjene.

- Mislim da će ga pregaziti vrijeme jer je odraz trenutačnih političkih odnosa i interesa. Raspravu o promjeni Ustava usporedio bih čak s onom u komunističkoj Jugoslaviji, kad je također bila organizirana široka javna rasprava o ustavnim amandmanima, od dječjih vrtića do centralnih komiteta, a što je na kraju završilo pučem na 21. sjednici u Karadorđevu 1. prosinca 1971. Čak ni tada nije se radilo po kuloarima kao sada kod nas.

- Ostaje mi jedino da internacionaliziram slučaj, iako to nije nimalo jednostavno, a i dugo traje. Ali borit ćemo se. No, što je još tragičnije, ista osoba koja je tadašnjem ministru uprave izradila prijedlog da nam se `93. oduzme stranka prava, sada je izradila prijedlog Upravnom sudu da se odbije naš predmet o vraćanju stranke. Iako smo molili ministra Stjepana Ivaniševića da se ta osoba izuzme, a on nam je to i obećao.

- Radi se o Ljiljani Masnec, nekadašnjoj visokoj dužnosnici Ministarstva uprave, a sada Ministarstva pravosuđa, koju ćemo tužiti sudu. Još u svibnju Upravni je sud presudio u moju korist i spis o tome poslao Ministarstvu pravosuđa s naputkom da provede obnovu postupka i izda rješenje po kojemu je ovlaštena osoba za zastupanje HSP-a Dobroslav Paraga. No, nakon političke trgovine vladajuće koalicije s Antom Đapićem, tom sudskom spisu i naputku gubi se svaki trag. Čak ni naš odvjetnik Branko Šerić od ministra Ivaniševića ne može dobiti nikakvu informaciju o tome jer on odbija svaki kontakt, iako mi je osobno bio obećao da će predmet biti riješen u moju korist bez obzira na, kako je naglasio, političke posljedice. U javnost je procurilo da je s Đapićem razgovarao i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko. Ne znam što mu je on, doduše, "kao Mesićev čovjek" nudio, no Račanova ponuda, s obzirom na to da sam već naglasio kako smo novim Ustavom dobili kancelarski model, vjerojatno je bila bolja, a možda i sigurnija. I najnovija provjerena informacija govori da je po odluci Upravnog suda Ministarstvo pravosuđa cijeli predmet vratilo Upravnom sudu, tj. na početak, s preporukom da se naša tužba u cijelosti odbije.

- On je Zagrepčanin, Tuđmanov sljedbenik, hadezeovac i, prema mojim saznanjima, djeluje u sustavu tajnih službi! Znam njegovo ime koje sam otkrio policiji, ali ga javno još ne mogu reći jer će me optužiti da ometam istragu. Dotad HOOP slobodno šeće Zagrebom. Da kod nas javnost ima jači utjecaj, sada bih rekao njegovo ime, ali ne vidim od toga nikakvu korist, jer je kod nas utjecaj javnosti još vrlo slab.

- Da, jednako kao što je Miroslav Tuđman dio sustava, ili kao što je Institut "Ivo Pilar", gdje se sada izrađuju projekti kako da HDZ nasilno preuzme vlast, a financira ga sadašnja vlast. Pitam se kakav je to konkubinat, jer direktor Instituta je Marin Sopta, nekadašnji pomoćnik ministra Gojka Suška, koji mu je bio i kum. Time su iznevjereni i birači koji su 3. siječnja glasovali za prekid s tuđmanizmom, a ne za njegov kontinuitet. Ali, možda se tome ne treba čuditi, jer i cijela Vlada i predsjednik Republike klanjaju se Tuđmanu na grobu, iako sigurno znaju istinu, pa im valjda ne treba zamjenik haške tužiteljice Graham Blewitt otkrivati da je Tuđman bio ratni zločinac. Premda u Haagu, eto, već otvoreno kažu da bi protiv Tuđmana bila podignuta optužnica da je živ.

Još prije pet godina poslao sam nepobitne dokaze Haškom sudu protiv Tuđmana i znam da su ih uključili u svoje službene dokumente u "slučaju Tuđman". Naši dokazi su im i najčvršći, što oni, jasno, ne mogu javno priznati, jer ne bi bilo zgodno priznati da jedan Paraga zna bolje od njih. No, već više puta sam neke stvari saznao prije državnog sustava, npr. o organizaciji "Gama'a al Islamija".

- Nakon što je eksplodirala podmetnuta bomba u Rijeci u listopadu 1995., "Gama'a al Islamija" prijetila je novim akcijama, jer je u Hrvatskoj nestao njihov idejni vođa Abu Tala'at, koj ije inače bio politički disident, a ne terorist. Da je terorist, sigurno nikada ne bi dobio politički azil u Danskoj, gdje je godinama živio. Uglavnom, Abu Tala'at je 1995., nešto prije Daytona, došao u Zagreb, odakle je trebao otići u BiH. Tada mu se gubi svaki trag i ja sam shvatio da ti ljudi u "Gama'a al Islamiji" jednostavno žele istinu o svome političkom vođi.

Zanimljiv je i slučaj otprije godinu dana, kad je ugledni novinar iranskog lista "Keyhan", Seid Husein Navap, došao u Hrvatsku i krenuo u Mostar i Sarajevo da napiše reportažu o primjeni Washingtonskog sporazuma. No, nakon što je iz Splita došao u Mostar, tamo ga je vojna policija Hrvatskog vijeća obrane izvukla iz automobila i ubila, a prethodno su ga zvjerski mučili. To je također morala biti sprega s Tuđmanom, jer nakon ubojstva nitko nije kažnjen, a ubojice su kasnije bili u vrhu vojske Federacije BiH. Novinar je sigurno ubijen, jer je na inzistiranje iranske vlade, te intervenciju Hrvatske, HVO morao izručiti tijelo ubijenog novinara i tada se vidjelo da je bio izrešetan mecima. Nakon te priče sada se postavlja i pitanje gdjeje Abu Tala'at, jer i on je posljednji put viđen u Zagrebu, kamo je došao s urednom danskom putovnicom. Hrvatske vlasti su tvrdile da su ga pustile, no problem je u tome što ga više nitko nije vidio. Čak da je točna verzija, kako se tvrdilo, da je on ušao u BiH kod Doljana zašto mu se tamo izgubio svaki trag, gdje je nestao? Obojici se, dakle, trag gubi u Hercegovini, na području pod nadzorom HVO-a. Jedina je razlika to što je tijelo iranskog novinara pronađeno, a Abu Tala'at se već pet godina vodi kao - nestao?!

- Molio sam ih da ne podmeću bombe po Hrvatskoj jer će tako stradati samo nedužan narod. Ne mogu vam reći što su mi odgovorili, ali je činjenica da nije bilo novih terorističkih napada po Hrvatskoj. Njihove prijetnje svakako treba shvatiti ozbiljno, a naša ih je vlast oduvijek olako primala. Poznajem čovjeka koji je 1991. upozorio Tuđmana kako ima pouzdanu informaciju od češkog vojnog atašea da će biti raketirani Banski dvori. Tuđman je samo odmahnuo rukom, a Banski su dvori doista drugi dan raketirani.

- Da. On je morao znati i za i jednog i za drugog. Miroslav Tuđman je tada bio šef Hrvatske izvještajne službe i predstojnik UNS-a, dakle krovne organizacije koja je ujedinjavala rad svih hrvatskih tajnih službi i tajne policije, pa nije moguće da se ne zna što se dogodilo s Abu Tala'atom. Zna se i da su ga u stanu njegova prijatelja u Zagrebu uhitila petnaestorica specijalaca. Ako im je bio tako opasan, zašto ga nisu uhitili još na aerodromu? Miroslav Tuđman je sve to morao znati, pa i odobriti njegovo uhićenje. A da je Abu Tala'at doista specijalnim zrakoplovom iz Zagreba prebačen u Pariz, to bi se sigurno znalo. To je, naime, bila jedna od verzija o njegovoj sudbini.

- Još sam, 1980., bio student treće godine prava i teologije. Optužba je bila neprijateljska propaganda, dakle verbalni delikti i sudjelovanje u neprijateljskoj djelatnosti, zbog čega sam bio osuđen na četiri godine zatvora koje sam u cijelosti izdržao, dijelom na Golom otoku, a dijelom u Lepoglavi.

- Da, Srđa Popović i Rajko Danilović, jer se nitko u Hrvatskoj to nije usudio. Bili su dobri odvjetnici i zadovoljan sam njihovom obranom. Ja sam još dobro prošao, jer tada je bio uhićen i Ernest Brajder iz zagrebačke židovske obitelji, koji je ubijen tri dana nakon toga, otprilike pod istim optužbama kao i ja. Ubila ga je Udba u zatvoru u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, iako je službena verzija bila da je skočio s balkona.

- Hapsio me je i Franjo Tuđman! Međutim, on nije samo hapsio, nego je davao naloge i za ubojstva političkih protivnika. I onaj tko to danas ne vjeruje, taj ne želi znati istinu. Mene je uhapsio 1991. godine pod optužbom da sam smetnja međunarodnom priznanju Hrvatske i da sam stvorio paravojnu organizaciju HOS zato da bih preuzeo vlast u Hrvatskoj, i to u vrijeme kad je HOS branio Vukovar od agresije. Tuđmanu se to nije sviđalo jer je njegov plan bio evakuacija Vukovara, a ne obrana. Zbog toga je mene dao uhititi, a Paradžika ubiti. Bio sam mjesec dana u zatvoru u Remetincu. Cijelo vrijeme sam štrajkao glađu, no u zatvoru bih vjerojatno ostao doživotno da tadašnje Sudsko vijeće nije imalo petlju i ustanovilo kako je totalna laž da sam pripremao državni udar. Nije bilo nikakvih dokaza, pa su odbacili optužbu. Zato su kasnije imali problema; dva dana nakon mog izlaska iz pritvora predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović dobio je poziv da se hitno javi Tuđmanu, koji mu je odmah naložio da odstupi s dužnosti zato što je Paraga pušten iz pritvora te optužio suce da su mu "zabili nož u leđa". Vidović ipak nije želio dati ostavku, pa je smijenjen pod izgovorom da je "prestar". Slično su prošli i drugi članovi Sudskog vijeća.

- Najprije sam uhićen na kanadskom aerodromu 1996. pod optužbom, pristiglom iz Zagreba, da rušim ustavni poredak u svojoj zemlji. Sedam sam dana proveo u zatvoru, uglavnom s ubojicama i dilerima droge. No, na kraju mi se kanadska vlada službeno ispričala uvidjevši da su optužbe protiv mene neosnovane. Godinu dana kasnije uhapšen sam u Austriji pod sličnim optužbama, da sam terorist, a išao sam samo po špeceraj jer je tamo sve jeftinije nego kod nas. To se dogodilo nekoliko mjeseci nakon što sam Haškom sudu podnio kaznenu prijavu protiv Franje Tuđmana zbog odgovornosti za ratne zločine u BiH.

- Imam troje djece osmoškolaca. No, hvala Bogu, nisu imali nikakvih problema. Znate, ljudi o meni imaju krive informacije zbog blokade medija prema meni. Izgleda kako mi je suđeno da vječito budem u oporbi, jer kod nas režimi kao da se recikliraju: iz komunizma smo ušli opet u jednostranačje, a potom u vlast jedne stranke kroz koalicijsku vladu u kojoj je još odlučujuća podobnost umjesto sposobnosti. I zagrebački gradonačelnik došao je na to mjesto po podobnosti, a ne sposobnosti. On ništa ne rješava, nego samo skače kao vatrogasac.

- Baš - za svaki slučaj. Visoki dužnosnik ondašnje i sadašnje vlasti osudio me je 1987. na tri godine zatvora pod optužbom za lažnu propagandu jer sam iznosio istinu o uvjetima života u tadašnjim zatvorima. Suđenje je tada pratio i američki konzul, što se nikada prije nije dogodilo, pa je kazna pretvorena u uvjetnu zbog pritiska svijeta. No, policija mi je oduzela osobnu iskaznicu te nisam imao nikakve isprave jer mi je putovnica oduzeta još deset godina ranije. I tada su mi Slovenci dali putovnicu. To mogu zahvaliti tadašnjem njemačkom predsjedniku Richardu von Weizsackeru, koji je čuo za moj slučaj pa me je 1989. pozvao kao svoga gosta u Bonn na obilježavanje četrdesete obljetnice Deklaracije o Ijudskim pravima. No, jugoslavenske me vlasti nisu pustile i nastao je skandal u Sloveniji, gdje sam tada već dvije godine živio. Iako je Jugoslavija bila jedna država, ipak se u Sloveniji nešto moglo učiniti i, nakon poziva njemačkog predsjednika, dali su mi putovnicu i državljanstvo. Nalog tamošnjem SUP-u dao je osobno tadašnji predsjednik Slovenije Janez Stanovnik. Tada ipak nisam otputovao u Njemačku zbog protivljenja Zagreba i Beograda, nego godinu dana kasnije, kad me je primio predsjednik Weizsacker.

- Primio me je bivši predsjednik Jimmy Carter, u Atlanti 1989., a sastao sam se i s bratom pokojnog američkog predsjednika Kennedyja, senatorom Edwardom Kennedyjem, koji je bio vrlo sklon Jugoslaviji i Titu. No, nakon što sam svjedočio pred Odborom američkog Senata za vanjsku politiku, govoreći o nepoštivanju ljudskih prava u Jugoslaviji, oni su izglasali rezoluciju kojom su tražili od SFRJ da poštuje Ijudska prava ili će joj uskratiti daljnju ekonomsku pomoć. Tada je bilo zaustavljeno milijardu dolara predviđenih za reformu premijera Ante Markovića.