Pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji simbolički počinju danas u Zagrebu. Hrvatska već godinama ima i ministra za europske integracije, što bi u nekome normalnom sklopu okolnosti imalo značiti osobitu institucionalnu skrb za integriranje Hrvatske u Europu. Sadašnji taj ministar, Nino Jakovčić, jučer je iznio prognozu da će Hrvatska biti pridružena članica Europske unije do kraja 2001., a da bi do 2006. morala ostvariti uvjete za punopravno članstvo (valja paziti na preciznost ministrova izričaja: nije rekao da će Hrvatska do tada ući, nego da se od tada smije nadati da će ući).

I Jakovčić zna da Hrvatska još ni izbliza nije zrela za ulaz, da joj ga tko i ponudi. On jamačno nije stigao biti najkrivlji što su prorajtane godine, pa i nakon osnutka Ministarstva koje je preuzeo poslije trosiječanjskih izbora. Utoliko prije što je vapljenje za Europom i istodobno razbijanje svakog uvjeta za približavanje Uniji bilo dio sustavnoga političkog koncepta. Rezultati pokazuju da taj koncept još nije napušten jer je transverzalan i ne veže se samo uz jednu stranku, niti samo uz jednu političku opciju, nego uz tip mentaliteta koji je a priori sumnjičav spram svakoga iz drugog katuna, kamoli još daljega.

Zaboravlja se da hvatanje priključka s Europskom unijom u biti i nije izolirana opcija, nego odabir unutar procesa globalizacije koji nije započeo ni danas ni jučer (termin imperijalizma skovan je prije stotinjak godina, a McLuhanov pojam globalnog sela samo podsjeća da su mediji bili burevjesnici a ne iznimka). Naravno, nijedna nacija nije kadra izmisliti iznova svoj položaj u globaliziranu svijetu - ali je barem zemljama u tranziciji (iz nikad imenovanoga "drugog svijeta") makar teorijski pružena opcija hoće li tranzitirati u "prvi svijet" (razvijenih zemalja) ili u "treći svijet" nerazvijenih, osuđenih na nejednaku razmjenu o kojoj su ponešto pisali Fannon i Arghiri (pa i bizarni Chomsky).

Unatoč verbalnim zakletvama u Europu (još od stoljeća sedmog i jamačno od epistolarne razmjene s Ivanom IV., nipošto Groznim), Hrvatska se djelatno još nije opredijelila za "prvi svijet" - a to u Europi znači: za Europsku uniju.

Hrvatska je, ponajprije, isuviše skupa država. Porezni (i parafiskalni) pritisak je ne samo nesrazmjeran onome što država nudi, nego je pretjeran u apsolutnim razmjerima, tako da hrvatski poduzetnik, ako je pošten, nije kadar biti konkurentan ni doma, kamoli u svijetu. Javna potrošnja zaima pretjeran dio bruto društvenog proizvoda, vanjski dug je pretjeran, unutrašnji dug nije ni utvrđen (ali je razvidan iz razmjera neplaćanja i vjerojatno pretežno nenaplativ). Državni aparat još se vidi kao instrument pojedine vlasti a ne kao servis svake vlasti (npr. u zdravstvu, diplomaciji itd.). Pravosuđe je mjestimice crna rupa (sporo, politički selektivno, nevoljko...), nema pravne ni ekonomske sigurnosti ni za hrvatske građane, ni za poštene investitore, kao ni izvjesnosti sankcija za prevarante i lopove.

Tridesetak godina (još od "jadranske orijentacije") Hrvatska traži stratešku orijentaciju temeljenu na komparativnim prednostima, ali je još nije nedvoznačno našla. Ni danas ne znamo kakva je hrvatska strateška orijentacija glede komunikacija, tercijarnih djelatnosti, telerada (koji u Finskoj već obuhvaća gotovo 40 posto zaposlenih) itd. Ne vidimo kakva iz toga proizlazi strategija spram zapošljavanja i socijalne politike, glavnih kamena kušnje svake strategije razvitka.

Sadašnji ministar vanjskih poslova Tonino Picula u nedavnom je intervjuu primijetio: "što je više Europe ovdje, tim je manje monopola kojim se određene političke grupacije koriste da bi nametnule svoje parcijalne materijalne interese. Bili smo svjedoci sustavna stvaranja euroskepticizma u državnim institucijama te zaobilaženja procesa integriranja s Europskom unijom jer se na taj način pokušao očuvati štetan politički monopol " Ali ni u proteklih deset mjeseci nismo primijetili da je bitno ubrzan proces prilagodbe hrvatskih zakona (i standarda, prije svega) onima koji su na snazi u Europskoj uniji.

Nije (a to je možda najpogubnije) sazrela spoznaja da Hrvatska mora hvatati vlakove globalizacije počam od Europske unije, ne zato što bi je netko ucijenio ili zato što bi deseci milijuna u razvijenim zemljama bitno poboljšali svoj standard eksploatirajući malešnu i ne osobito ni bogatu ni produktivnu Hrvatsku nego zato što samim Hrvatima treba urednija država u kojoj bi živjeli dostojnije, bogatije i udobnije, na istim temeljima kao i građani onog dijela Europe kojemu Hrvatska kaže da pripada.