Godine 1991. svaki je ratni profiter i estradni bjegunac od mobilizacije mjaukao pred mikrofonom o nevinim žrtvama, gardistima i Vukovaru. U to je vrijeme svaki estradni polutalent ‘tezgario’ tuđom nesrećom na veliku radost TV urednika koji imali čime puniti rupe u programu Za slobodu. Thompson je za razliku od svih drugih u to vrijeme pisao pjesme o onome što je poznavao.

Premda njegov veteransko-ratnički staž vjerojatno ne treba precjenjivati, on ipak postoji. Thompson se nije bavio apstraktnim, nego konkretnim. Njegovi narodnjaci nisu se bavili hrvatskim pticama i zorama, stoljećem sedmim i granama Zrinskih i Frankopana, nego najužom okolinom: Čavoglavima, Sv. Ilijom i Baljcima. U vrijeme kad je mržnja bila profitabilna djelatnost, domaći su pjesnici i estradnjaci uz čašicu i uz TV mrzili, a pjevušili o krunici i blagosti. Samo su dva čovjeka u Hrvatskoj pisala otvoreno o svojoj ljutnji: Antun Šoljan postmoderno i pametno u "Vukovarskom arzuhalu", a Marko Perković Thompson vlaški grubo u "Čavoglavima". Tko god je čuo "Čavoglave", mogao je povjerovati Perkoviću da bi bez oklijevanja spalio mrske Baljke. Baljke su na kraju 1995. spalili, ali to nije učinio Thompson. Učinio je to s kutijom šibica i dva kanistra benzina jedan poznati splitski HSP-ovac.

U hrvatskoj glazbenoj atmosferi, zagađenoj narodnjacima odjevenima u smoking i upeglanima u, šminkersko oplošje zapadnog popa, Thompson je bio simpatičan jer se nije pravio da je nešto što nije. Nije uopće skrivao da pjeva čiste narodnjake, da posuđuje bosanske, makedonske i orijentalne ritmove, i to zato jer se njegovoj publici sviđaju. Kod Thompsona nije bilo licemjerja.

Marko Perković Thompson našao se ovog tjedna u novoj ulozi, Središnji stožer za obranu digniteta Domovinskog rata sa sjedištem u Splitu pozvao ga je kao glavnoga gosta velikog skupa "Za europsku Hrvatsku protiv balkanskog krvnika” koji se u utorak navečer pred 4000 ljudi održao u Splitu, u sportskoj dvorani na Gripama. Na prosvjednom skupu protiv Koštuničina dolaska u Zagreb i navodnih zapadnobalkanskih integracija nastupili su i Perkovićevi glazbeni kolege Ivanka Luetić i Džoni Gitara. Perković Thompson je pred ražarenom publikom, koju je zapalio u tamno odjeveni ideolog nove desnice Branimir Lukšić, otpjevao i svoj novi društveno-angažirani hit. Njegov refren glasi "Oj Ivice i Stipane, pojist će vas crne vrane."

Ovakav oblik društvenog angažmana kod Thompsona nije novost: sjećamo se uostalom njegova videoklipa za pjesmu "Prijatelji stari" koja govori o razočarenju branitelja poratnom stvarnošću. Spot je sniman u solinskom kafiću koji svojim interijerom savršeno oslikava jadno hrvatsko predgrađe. U to vrijeme pjesma o braniteljima razočaranima poratnom stvarnošću nije mogla biti mila režimu. Perkoviću valja priznati stav, ma koliko god implicitna poruka te pjesme bila ratnohuškačka i izolacionistička. Kod Thompsona ste barem znali da nije riječ o golom profiterstvu i borbi za HTV sekundažu. Uostalom i novi, strašni Thompsonov refren o crnim vranama može mu donijeti samo medijsku izolaciju: ako ćemo pošteno, to je i zaslužio.

Ono što je u tome svemu istinski smiešno jest da skup koji se kiti borbom “za europsku Hrvatsku" i protiv Balkana kao centralnu zvijezdu poziva Thompsona. Ne samo zato jer je novi Perkovićev hit poziv na nasilje, huškački i antidemokratski, nego i zato što je Thompson glazbenik čija je glazba - ako ćemo biti zlobni - primjer plodotvorne jugoslavenske sinteze. Thompson je marljivo svih ovih deset godina 'uvozio' s istoka inspiraciju, a za inspiracijuje nemoguće uvesti embargo.

Zamislite skup koji se kiti europejstvom i antibalkanstvom, a na kojem tuku novinare i šalju protiviničkoj strani prijeteće stihove o tome kako će im vrane čupati trupla. Zamislite ujedno skup protivnika Balkana kao ideološke i kulturne paradigme na kojem je temeljna poruka izrečena gangom kojoj u središtu stoji ekspresivna deseteračka slika trupla koje jedu vrane. A ganga i deseterac vjerojatno su najočitiji balkanski elementi hrvatske pučke kulture. Osim toga, ove su narodne umotvorine imale i zapaženu ulogu u ideološkoj pripremi i utemeljenju rata. Dovoljno je samo pročitati knjigu "Prevarena povijest" Ive Zanića da se uvjerimo kako je cijela srpska imperijalna politika pripremljena i argumentirana unutar deseteračke kulture. Da bilo kojem od 4000 sudionika skupa na Gripama kažete da je Balkanac, smrtno bi se uvrijedio. Doista, svi su oni protiv shematično shvaćenog Balkana dugmetare i cajki. Ali taj antibalkanski stav zatajio bi kad bi se god pojavile neke drnge manifestacije balkanstva. Recimo to da se vrhovnik pojavljuje u bijeloj uniformi. Ili da se s političkih skupova šalju smrine prijetnje.