O takvoj budućnosti možemo govoriti samo u hipotezama, ali ako bismo opisali sadašnju dinamiku promjena, onda su prognoze o brzom stvaranju novih odnosa na starom geografskom prostoru iracionalno optimistične. EU, logično je, želi potaknuti što brže trend regionalnog ekonomskog povezivanja jugoistočnog Balkana i to je jasno rečeno u Zagrebu. Samo, može li se model koji je povezao EU i osigurao stabilnost država članica implantirati na prostoru koji je sklon uporno stvarati antitijela protiv ideja koje bi ga razvile i preobrazile. Premda hadezeovske interesne skupine pokušavaju ciljeve EU-a manipulirati i namjerno interpretirati kao političko integriranje, radi se zapravo o tome da se tzv. Grupa 5 ekonomski umreži i tako pripremi strategijom korak po korak za uključivanje u sustav EU-a.

Nova realnost na prostoru koji se, čudno je to, ne smije zvati balkanski, iako baš oni koji su protiv tog naziva govore kako treba otići s Balkana (zašto odlaziti s Balkana ako nismo na Balkanu?!), trebala bi se temeljiti na artikuliranoj doktrini regionalizma. No to neće biti lako jer Balkan još uvijek definitivno pripada onim dijelovima starog svijeta koji čvrsto vjeruje u kartografske iluzije, za koje granice predstavljaju linije razdvajanja i samo one omogućuju istinsku političku autonomiju.

Ali u odnosima koje su posljednje desetljeće same stvorile, te države ipak ne mogu funkcionirati, zato ih EU pritišće idejom regionalizma koji je jednostavno metafora za ubrzavanje razvoja. Ipak, na "spillover" efekt između Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Savezne Republike Jugoslavije, odnosno prelijevanje ekonomske suradnje u druga područja, koji se tako jasno raspoznaje u EU-u, ne treba računati, jer te države najprije žele ramifikaciju s EU-om, koji pak želi da te države što prije izgrade međusobnu suradnju, a ne da silnice mržnje i odnos nesuradnje prenesu u Uniju.

Promjene će, na žalost, najviše ovisiti o političarima i njihovu razumijevanju nužnosti nove paradigme i želji da slijede interese građana. Ključni faktor hitre sposobnosti prilagodbe promjenama u međunarodnom okolišu nedostaje čitavoj regiji i njezinim tzv. političkim elitama. Tako npr. na zatvorenom dijelu Zg-sastanka šefovi država i vlada EU-a nisu dobili nikakve konkretne zahtjeve ili primjedbe od vodećih čelnika Grupe 5, nego su slušali općenite govore, koji su podsjećali na socijalistički diskurs, čime je propuštena prilika da se problemi u određenim zemljama izravno diskutiraju s najmoćnijim ljudima Europe. Konkretnije je govorio jedino Đukanović koji je, nakon što mu je Koštunica predao riječ, a Chirac bio pomalo zabrinut hoće li doista novi jugoslavenski predsjednik dati riječ Đukanoviću kako su se dogovorili, rekao da su države Crna Gora i Srbija realnost, dok je zajednička država privid, te je kao rješenje svih rješenja naveo pojedinačno međunarodno priznanje Crne Gore.

To je proces koji neosviješteni hrvatski desničari iracionalno mrze jer im se čini da on slabi nacionalnu državu. Regionalizam prema dolje, odnosno istarski regionalizam, gotovo je isto proskribiran kao i regionalizam prema gore, suradnja s državama koje povezuje isti prostor. Ali svijet danas izgleda zbog ideja o ekonomskom povezivanju mnogo drugačije.

Više se o međudržavnim odnosima ne može razmišljati na osnovi arhaičnog iskustva otprije deset godina kada je svjetski sustav bio podijeljen na dva pola. Rast regionalizma 1980-ih godina ili pokret ustanovljavanja regionalnih zajednica nacija jedan je od važnih aspekata transformacije tradicionalnog obrasca međunarodnih odnosa. Ekonomska povezanost visokorazvijenih država realnost je posthladnoratovskog doba i neminovno je da se ti principi šire i na one dijelove svijeta koji su donedavno bili u konfliktu i u procesu su fragmentacije. Glavno obilježje suvremenog regionalizma je nastajanje triju regija: Sjeverne Amerike, EU-a i Istočne Azije.