Koliko je sada, poslije Summita, slaba opozicija a koliko jaka vladajuća koalicija?

Eurofilstvo je ovih dana u Hrvatskoj, prema ispitivanjima javnog mnijenja, veće nego u bilo kojoj europskoj zemlji, a od priključenja Uniji, ako i kad se ono dogodi, ljudi ponajprije očekuju bolji standard, bolji život. Strah od gubitka nacionalnog suvereniteta, bez obzira na sve bauke regionalne suradnje, prema anketama je potpuno zanemarivo.

HDZ i njegov lider Ivo Sanader nakon taktički katastrofalno vođene saborske rasprave i pregovora o ustavnim promjenama, opet su promašili, pozvavši građane da se priključe antieuropskom prosvjedu stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata, koji je evidentno krahirao.

Đapićev HSP je u finalu donošenja izmijenjenog Ustava praktički prestao biti oporbena stranka i sada nastavlja promućurnu oportunističku politiku koju je vodio za vrijeme HDZ-a, nevješto glumeći opoziciju i do slijedeće prilike - korteširajući s vlašću.

Osnivanje Udruge za hrvatski identitet i prosperitet, koju su promovirali Miroslav Tuđman, Hebrang, Domazet i Ivanković, zapravo je pokušaj stvaranja jednog novog, tobože autentičnog i nekorumpiranog HDZ-a. No, njihove samostalne šanse za uspjeh su minimalne. Ta se grupacija, koliko god bude mogla rasti u okolnostima socijalnih tenzija, može jedino priključiti, kao koalicijski partner nekoj udarnoj, nekompromitiranijoj opozicijskoj snazi.

I koalicija šestorke rabi sličnu demagošku formulu "ili mi ili kaos", smatrajući se jedinim jamcem demokratske, pravedne, europske Hrvatske. Komunisti su bili na socijalističkim barikadama, HDZ na braniku nacionalnog oslobođenja a onda šovinistički autarkičnog nacionalnog ekskluziviteta, a koalicija šestorke drži utvrdu modernom građanskom društvu i europskim vrijednostima. Pakt vlasti s radnicima u socijalizmu bio je uspostavljen dobrim plaćama, povoljnim kreditima, velikim radničkim pravima, samoupravljanjem. HDZ je sličan pakt složio u smislu odgode "bolje budućnosti" dok ne utihnu ratne trube, pri čemu su domoljublje i obrana Hrvatske bili prešutno dogovoreni elementi socijalnog mira. Ova vlada još nema zdravih raspoloživih sredstava za obuzdavanje socijalnih nemira ako doista hoće, a mora, napraviti ekonomske rezove.

Poslije vlasti koja je za i zbog sebe trošila do bankrota i kupovala socijalni mir Vlada će biti prisiljena nastaviti s nepopularnim mjerama. Do danas traje radničko izjašnjavanje u sindikatima državne uprave i javnog sektora oko štrajka zbog zaostajanja plaća. Poznato je da je prijedlog državnog proračuna projicirao za nekoliko postotaka manji novac za plaće u državnim službama u sljedećoj godini, dok sindikalni čelnici traže 8,5 posto povišice.

Tvrde da plaće u državnim službama zaostaju dok se, istodobno, propuštaju neracionalnosti u javnim poduzećima, i njihovim se radnicima plaće dižu, kao da se ne radi o istom - državnom kapitalu. Štrajkom potencijalno prijeti oko 250.000 ljudi. U projiciranje rješavanja najkrupnijih problema kao što su ekonomska strategija, velika porezna reforma, pravosudni zakoni i eventualna promjena regionalnog ustrojstva države šira stručna javnost uopće nije uključena pa postoji dojam da se sve rješava, a znači i kompenzira u uskom (međustranačkom) krugu.

Sama je vlada sama sebi, uz gomilanje problema koje i dalje nevoljko i neodlučno rješava, najveća opasnost. Sve je očitiji sindrom nezamjenjivosti. Predsjednik Račan želi unutarnjim snagama pokrpati sve prijeteće koalicijske rupe, a bez pomicanja ijedne figure, bojeći se da mu se, ako to učini, sve ne sruši na glavu. Neki predstavnici nove vlasti sve otvorenije pokušavaju intervenirati u medijima, a izbilo je i nekoliko korupcionaških afera.