Zapovjednik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini bio je vojničkim znanjem potkovani Blaž Kraljević. HOS je 17. lipnja 1992. godine sa Hrvatskim vijećem obrane (HVO) znatno pridonio oslobađanju Mostara od okupacije srpskih snaga Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Politika Hrvatskih obrambenih snaga bila je političko i vojno savezništvo Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini protiv velikosrpske politike osvajanja Bosne i Hercegovine. HOS je bio spreman braniti u cjelini Bosnu i Hercegovinu od srpske agresije. Nakon obrane je HOS namjerao ostvariti svoj velikohrvatski san o konfederaciju između Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa hrvatskom granicom na Drini.

Hrvatske obrambene snage dostigle su u ljeto 1992. zavidnu jačinu. Nakon Mostara su Hrvatske obrambene snage, u kojima se pored Hrvata borio i dobar dio Muslimana, izvršile prodor do grada Stolca, a dana 6. kolovoza zauzele su glavni grad istočne Hercegovine i srpsko uporište Trebinje. U sjevero-istočnoj Bosni uz Savu (bosanska Posavina) je HOS sa Hrvatskim vijećem obrane i Muslimanima držao obranu protiv neprijatelja, uključujući i položaje kod brčanskog koridora (koji je spajao Beograd sa Banja Lukom).

Do dana 9. kolovoza 1992. su se Hrvatske obrambene snage, koje je (general) Blaž Kraljević stavio pod zapovjedništvo vlade u Sarajevu, zajedno sa Muslimanima i (Tuđmanovim) snagama iz Hrvatskog vijeća obrane borile zajedno za obranu kupreške visoravni, za Hercegovinu i grad Mostar, za bosansku Posavinu i za srednjobosanske gradove Jajce i Travnik. Nakon što je HOS zauzeo Trebinje, Tuđmanov upravitelj zapadne Hercegovine, Mate Boban pozvao je Blaža Kraljevića na sastanak u Mostar. Zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga je Vinko Martinović, zvan "Štela” odveo na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i “ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Pri povratku sa sastanka je zapovjednik Blaž Kraljević sa osam dozapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga upao u unaprijed postavljenu stupicu Hrvatskg vijeća obrane. Kraljevićeva pratnja zasipana je iz 20 automatskih pušaka. Vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga bilo je likvidirano.

Zrna su ispalili ljudi Mladena Naletilića, zvanog “Tuta” koji je za vrijeme bosanskog rata dugo vremena nadzirao mostarsko podzemlje. Naletilić je bio bivši suradnik jugoslavenske tajne policije Udbe. Naletilić je bio desna ruka Mate Bobana. Tuđmanov povjerenik u zapadnoj Hercegovini, Mate Boban bio je šezdesetih godina u socijalističkoj Jugoslaviji osuđivan kao kradljivac kokoši, i postao je doušnik Udbe. Učeni ekonomista bio je (u vrijeme Tita) poslušni komunistički aparatčik. Svojim darom govorništva nahuškao je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Poslovicu vođe kineskih komunista Mao Ce Tunga, da vlast proizlazi iz puščanih cijevi, Mate Boban shvatio je doslovno, isto kao i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić. Slično kao srpski nacionalisti, i Mate Boban nije držao puno do multi-kulture i multi-nacionalnosti, dok je puno držao do odvajanja i dijeljenja stanovništva po nacionalnosti i religiji na jasno definiranom teritoriju. Po toj ideologiji su se Hrvati iz Bosne i Hercegvine trebali naseliti u srednjoj Bosni, bosanskoj Posavini i zapadnoj Hercegovini, čime bi hrvatske granice obuhvaćale prijeratnu Banovinu Hrvatsku.

Još su u obrani Kupresa protiv srpske agresije 1992. na istoj strani bili hrvatski branitelji iz Tuđmanovih snaga i snaga Dobroslava Parage (HOS). Ubrzo potom su politički komesari Hrvatskog vijeća obrane predbacivali bojovnicima Hrvatskih obrambenih snaga što se bore pod vrhovnim zapovjedništvom legitimne i legalne središnje bosansko-hercegovačke vlade u Sarajevu, a ne pod zapovjedništvom vrhovnika Tuđmana i predsjednika Republike Hrvatske. Politika pravaškog prvaka Dobroslava Parage bila je zajednička oružana obrana protiv bosanskih Srba (kako bi se uspjela izboriti pobjeda odnosno obrana Republike BiH od velikosrpske agresije, s obzirom da je prosrpska JNA bila nadmoćna u vojnoj tehnici, dok su Hrvati i Muslimani imali (samo) veći borbeni moral s obzirom da su branili svoju domovinu). Problem je bio, međutim, u tome što je Tuđmanova politika nahuškala 200 tisuća hercegovačkih Hrvata da zapadnu Hercegovinu ujedine sa Hrvatskom (, dok je Paragina politika vodila računa i o pola milijuna (500 tisuća) bosanskih Hrvata.)

Tuđman i Milošević su preko svojih povjerenika u BiH, Bobana i Karadžića dana 6. svibnja 1992. u austrijskom Grazu, daleko od očiju javnosti, tajno dogovorili tehniku ostvarivanja dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva i Tikveša. (U Grazu je dogovoreno i separatno primirje u BiH između hrvatskih i srpskih snaga. Time je Tuđman izbjegao rat na dva fronta. Dok je front sa bosanskim Srbima držan na tinjajućoj vatrici, Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana) (…)kako bi se ostvarile granice (Tuđmanove Banovine odnosno) “male-velike Hrvatske”. Počeo je rat u ratu, (počeo je hrvatsko-muslimanski rat za mrvice bosansko-hercegovačkog teritorija koje su im Srbi kao psima bacili sa stola).

Otkad je početkom veljače 1993. zapadnohercegovački nacionalist iz Gruda i bivši komunistički funkcioner Mate Boban preuzeo vodstvo hrvatske nacionalne stranke HDZ (u BiH), razbistrile su se nesuglasice s vladom u Sarajevu. Bobanov prethodnik Stjepan Kljujić bio je na skupštini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine raznoraznim trikovima odstranjen. Tako je hrvatsko stanovništvo Bosne i Hercegovine već na početku rata bilo podijeljeno: na jednoj strani stoji HVO, Mate Boban i većina zapadnih Hercegovaca koji vrše pritisak za priključenjem Hrvatskoj, dok se na drugoj strani nalaze probosanske snage, koje se definiraju kao katolički Bosanci, a ne kao bosanski Hrvati. Tim snagama pripadaju Katolička crkva u BiH, simpatizeri Stjepana Kljujića, i Hrvatske obrambene snage koje glase kao desno-usmjerene postrojbe, koje granicu Hrvatske vide na Drini. Ova konstelacija unutar katoličkog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine trebala je imati krvave posljedice (kao što ih je i imala.)

Predsjednik Društva za zaštitu naroda, Tilman Zülch, koji je za vrijeme napada JNA na Hrvatsku 1991. bio na strani hrvatskih žrtava velikosrpske agresije, (nakon Tuđmanovog napada na dio Bosne) optužio je “Hrvate da su od žrtava postali krvnicima”. Na središnjem Jelačićevom Trgu u Zagrebu protestirao je protiv Tuđmanovog osvajanja dijela Bosne. Rezonancija prosvjeda nije bila osobito velika. Borac za ljudska prava Zülch je spoznao da su ga se njegovi hrvatski istomišljenici odrekli, uključujući i “Bedem ljubavi” kojega je Nijemac podržavao, (mirovnu organizaciju hrvatskih majki koja je tražila povratak svojih sinova, regruta, iz JNA). Hrvatska politička opozicija bila je kao paralizirana. Liberali Božo Kovačević i Dražen Budiša, vođe najjače oporbene stranke HSLS, odbili su njegov prijedlog o osnivanju povjerenstva “druge hrvatske strane” koja bi otputovala u žarište hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosnu kako bi posredovala mir. Trebao je to biti znak prosvjeda protiv Tuđmanove bosanske politike koja je bacala tamnu sjenu na hrvatski narod, i koja je priječila razvoj ka demokraciji. Partijski šef liberala Budiša čak je pokazao simpatiju za Tuđmanovu bosansku politiku. Inertnost hrvatske političke opozicije leži (u korupciji), u činjenici da je u trenutku izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni jedna trećina Hrvatske još bila pod srpskom okupacijom, te u činjenici da je Tuđmanova vlada uvela medijsku cenzuru o hrvatsko-muslimanskom ratu. Hrvatski tisak i elektronički mediji čak nisu ni svoje dopisnike poslali u bosansku ratnu zonu kako bi objektivno izvještavali o hrvatsko-muslimanskom sukobu. Sve informacije iz Bosne su do hrvatske javnostu u Zagrebu dolazile preko dirigirane Hrvatske televizije koja je širila ratnu propagandu, (dok je istinski oporbeni Paragin HSP u Zagrebu od Tuđmana držan pod medijskom blokadom).

(Osim Paraginih pravaša) jedino je Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić prosvjedovao (otvorenim pismom) protiv Bobanove politike (etničkog čišćenja u “Herceg-Bosni”). (Rat Pantovčaka protiv vlade u Sarajevu je hrvatskoj javnosti od Tuđmanovih nacional-komunista iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ, i HDZ-BiH) prikazivan kao obrambeni rat protiv muslimanskog fundamentalizma, što je bila velikosrpska propaganda za osvajanje bosanskog teritorija. Hrvatsko-muslimanski rat potenciran je uzajamnom spiralom nasilja, etničkim čišćenjem Muslimana i Hrvata te serijom pokolja Hrvata i Muslimana u srednjoj Bosni i Lašvanskoj dolini.)

(Nakon pet tisuća poginulih Hrvata u hrvatsko-muslimanskom ratu (od 1993. do 1995.) Tuđman nije postigao svoje ratne ciljeve stvaranja “Herceg-Bosne” i njenog priključenja Republiki Hrvatskoj. Bratoubilački hrvatsko-muslimanski rat prekinula je američka vlada predsjednika Clintona, tako da je Tuđman Washingtonskim sporazumom i dogovorom u Daytonu te Pariškim mirom koncem 1995. godine morao pristati na hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH. Bosna je u Daytonu ipak podijeljena, ali između Srba s jedne strane i Hrvata i Bošnjaka s druge strane. Republika Bosna i Hercegovina je ukinuta u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu dva entiteta (“Republika Srpska” i Federacija BiH) odnosno u zamjenu za bosansko-hercegovačku konfederaciju s pravom entita na federaciju sa Hrvatskom i Srbijom (Jugoslavijom). Potom je BiH došla pod međunarodni protektorat Ujedinjenih naroda (UN) i okupaciju međunarodnih vojnih snaga S-FOR pod vodstvom SAD, Republike Francuske i Velike Britanije.)