Inozemni dug četiri je godine rastao zastrašujućom brzinom: do 2005. treba vratiti 6 milijardi dolara

Ovih dana u međunarodnim financijskim krugovima odzvanja poziv na uzbunu: Ukupni inozemni dug Argentine u 2000. preskočio je razinu od 50 posto njezina bruto domaćeg proizvoda. Za nove pozajmice kojima će vratiti stare dugove inozemni kreditori traže sve veću kamatu koju Argentina ne može podnijeti. Analitičari strahuju da je Argentina pala u dužničku zamku i da bi svaki tren mogla objaviti svijetu da obustavlja otplatu svojih inozemnih dugova. To bi za svjetske financije imalo učinak megatonske nuklearne bombe, slične onoj što ju je prije dvije godine ispalila Rusija.

U listopadu 2000. Hrvatska narodna banka (HNB) u svojoj redovitoj publikaciji Pregledi objavila je izvanredni rad Ankice Kačan pod naslovom "Analiza inozemnog duga RH". I premda se posljednji podaci u toj knjižici odnose na 1998. godinu, metodologija istraživanja i komentari dobivenih rezultata omogućuju da se zaključci s lakoćom protegnu do 2000. godine. A oni su više nego zanimljivi i - ako nam je dopušteno dovesti ih do krajnje konzekvence upućuju Račanovu vladu na potrebu hitnog i dubokog restrukturiranja hrvatskog inozemnog duga.

Prema svemu sudeći, ministar financija dr. Mato Crkvenac već bi sutra trebao nazvati Londonski i Pariški klub vjerovnika i zamoliti ih da deal iz 1996. zamijene novim, takvim koji bi Hrvatskoj u sljedeće dvije-tri godine omogućio rast proizvodnje i izvoza. I direktori hrvatskih banaka trebali bi posjetiti svoje inozemne kolege i izložiti im smjeli plan; u suprotnome, možda će i Hrvatska morati ozbiljno razmisliti o proglašenju bankrota.

Tako je nastao prvi veliki problem s hrvatskom inozemnom zaduženošću. Lijepo je bilo znati da inozemne banke ponovno žele posuđivati novac hrvatskima, ali za ekonomiju u cjelini nije bilo dobro što je polovica inozemnih kredita prihvaćena pod komercijalnim uvjetima, umjesto pod povoljnim uvjetima kakve nude međunarodne razvojne financijske institucije. One, pritom, isplaćuju kredite isključivo za profitabilne investicijske projekte.

Hrvatske su banke, međutim, čak 40 posto inozemnih kredita podigle da bi ih donijele u zemlju, pretvorile u kune i koristile za redovito bankarsko poslovanje. Tako posuđenih 732 milijuna dolara na kraju 1998. danas vrijedi više od šest milijardi kuna i prestavlja trećinu primarne emisije kuna ili cjelokupni gotovi novac u optjecaju u Hrvatskoj! Drugim riječima, sva će se kunska gotovina za koju godinu morati natrag pretvoriti u devize i vratiti inozemnim kreditorima, a u međuvremenu banke na njega plaćaju u prosjeku šest posto kamate.

Sve je to posljedica zamrznutog tečaja kune prema marki. Hrvatska je uletjela u kombinaciju koju komentator Financial Timesa Martin Wolf naziva "potencijalo smrtonosnom": u Njemačkoj i u Hrvatskoj u optjecaju je jednako stabilan i vrijedan novac, ali s drastičnom razlikom u cijeni, odnosno kamati. U takvim okolnostima logično je da i oni iz Hrvatske koji to mogu posuđuju novac u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj, a ukupno zaduženje raste brzinom koja ni srednjoročno nije održiva. Osobito ako kredite relativno brzo treba vratiti.

A upravo se to Hrvatskoj i dogodilo. Inozemni kreditori odriješili su kesu, ali su zadržali oprez i ugovorili brzu naplatu zajmova. Tako se većina otplate inozemnih kredita, dignutih u drugoj polovici devedesetih, nagomilala između 2000. i 2005. godine. I premda bi se po svojim izvoznim prihodima i transferima deviza koje prima iz inozemstva mogla zadužiti i znatno više nego do sada, po tekućim obvezama otplate Hrvatska je već duboko zakoračila u opasne zone.

Prema standardima Svjetske banke, neka zemlja dolazi u opasnost da neće moći otplaćivati inozemne dugove ako oni prijeđu 30 posto njezina bruto domaćeg proizvoda. Hrvatski je dug, rekli smo, dosegnuo 50 posto BDP-a. Kritična granica za mogućnost otplate je također kad rate inozemnog duga prijeđu 20-30 posto prihoda od izvoza robe i usluga, a Hrvatska je dosegnula gornji rub i tog pojasa...

Optimalno rješenje samo se nameće: otplatu postojećeg duga trebalo bi protegnuti na barem desetak godina. Kreditne rate bi se smanjile pa bi Hrvatska u inozemstvu mogla uzeti nove kredite. Ako bi taj novac bio potrošen za investicije u izvoznu proizvodnju i ako bi udjel izvoza u BDP-u bio time povećan, premda ukupno još zaduženija Hrvatska bi zadovoljila i najstrože kriterije Svjetske banke i ponovno bi se mogla zvati prihvatljivo zaduženom zemljom.