Kakve su vojne snage za brzu intervenciju porebne Europskoj uniji koje bi bile sukladne s njenim političkim i obrambenim ciljevima, idealima i vrijednostima? Europska petnaestorica je 21. studenoga na sastanku u Bruxellesu usvojila konkretne prijedloge za formiranje takvih snaga čije je stvaranje načelno dogovoreno prošle godine na summitu u Helsinkiju.

Zajedničke vojne postrojbe za brze intervencije trebale bi biti osnovane do Ijeta sljedeće godine, a već 2003. biti operativno spremne da u roku od 60 dana djeluju u humanitarnim akcijama, nametanju i održavanju mira ili evakuacije građana koji bi se našli u vrtlogu kriza i sukoba. Sve to, dakako, u slučaju kada se NATO i SAD nerado ili uopće ne žele vojno angažirati. Te bi se snage sastojale od 60.000 vojnika (u pričuvi 100.000), 400 borbenih zrakoplova i 100 brodova. Francuska, Njemačka i Velika Britanija su se obvezale da će osigurati više od polovice vojnika i ratne opreme. Svim bi snagama zapovijedao Politički komitet za sigurnost kome će biti pridružen Glavni stožer vojske.

O tome da Europljani sami moraju biti kadri osigurati mir na Starom kontinentu, burno se raspravlja od prestanka “hladnog rata”, raspuštanja “Varšavskog pakta”, raspada Sovjetskog Saveza i širenja NATO-saveza, u okolnostima, dakle, kada Rusija, ako još predstavlja nekakvu prijetnju, onda je to zbog svoje slabosti, a ne svoje snage. Međueuropske rasprave o formiranju vlastitih snaga za brze akcije dobile su na važnosti tijekom međunarodne vojne i humanitarne intervencije na prostoru bivše Jugoslavije, pri čemu su Europljani pokazali gotovo ponižavajuću vojnu inferiornost spram vojne i tehnološke nadmoći Sjedinjenih Država. Na požurivanje stvaranja europskih snaga svakako su utjecala i saznanja da među vodećim američkim mišljenjima postoje mnoga koja drže kako je prošlo vrijeme kada je Amerika bila jamac europske sigurnosti, i da bi mirotvorne operacije u Europi trebale biti u prvom redu odgovornost samih Europljana. Uz to, politički su promatrači upozorenja republikanca Busha da će, ako uđe u Bijelu kuću, razmotriti nazočnost američkih snaga na Balkanu, protumačili kao pokazatelj da se Sjedinjene Države fokusiraju na druge dijelove svijeta (Kina, Bliski istok, Rusija) ili kao tendenciju Amerike k izolacionizmu. No, takve poglede ne dijele ni mnogi republikanci koji su raspoloženi intervencionistički, smatrajući da Sjedinjene Države imaju trajan strateški i moralni interes u sprečavanju genocida i etničkog čišćenja na Kontinentu, koji su u 20. stoljeću donijeli dva svjetska rata i holokaust. Štoviše, nisu rijetka mišljenja kako je američki nacionalni interes da kontinentalnom Europom ne dominira jedna suparnička sila.

A to što se sve više razilaze američki i europski gospodarski, trgovački, a onda i svi drugi interesi je upravo u činjenici da je danas ta “suparnička sila” koja dominira Europom, nitko drugi već upravo Europska unija. Kako bilo, kriza u balkanskoj regiji je pokazala da su Sjedinjene Države snosile lavovski dio snaga za vojne akcije dok su Europljani, koji su imali najjači interes u zaustavljanju sukoba i etničkog čišćenja, jer su oni bili ti koji su se prvi morali uhvatiti u koštac s rijekom izbjeglica i obnovom, u svemu su se pokoravali američkom vodstvu – u planiranju, zapovijedanju i izvođenju akcija, kao i u načinu rješavanja krize. S tim u svezi talijanska “La Repubblica” postavlja pitanje operativne inferentnosti zemalja EU-a koje raspolažu s dva milijuna vojnika naspram milijun četiristo tisuća Amerikanaca u uniformi? Pojednostavljen odgovor glasi: Europa treba američku vojnu snagu i tehnologiju zbog svoje političke i financijske nespremnosti da sustavno gradi vlastitu obranu, a trebala je to činiti kako bi ispravila nejednakosti u NATO-u, kojim dominiraju Sjedinjene Države. Za ilustraciju takvog stanja rječito govori statistika u vezi s ratom na Kosovu koja kaže sve o stanju europskih vojnih potencijala: na poprištu vojnih operacija tri od četiri zrakoplova bili su američki, četiri bombe od pet bile su američke, gotovo čitavi obavještajni i logistički servis pružali su Amerikanci. Svi projektili tomahawk dolazili su iz američkog “Raytheonaa”, svi nevidljivi bombarderi B-2 i zrakoplovi za prijevoz postrojba sagrađeni su u američkim korporacijama. Taj tehnološki jaz u odnosu na SAD utoliko je više zabrinjavajući ako se zna, na primjer, da je Stari kontinent izumio mlažnjak, računalo i mobitel.

izvješću, smatra da Europska unija ni izdaleka nije osigurala proračunska sredstva za tehnološke ambicije na području obrane i da troši, uzevši zajedno sve zemlje Unije, tek četvrtinu novca koji SAD namjenjuje za vojna istraživanja. No, pojavila su se i strahovanja, u čemu prednjači britanski konzervativni tisak, da bi osnivanje europskih snaga za brzo djelovanje moglo razbiti koheziju i dovesti do raspada NATO-a. Takve sumnje su pokušali ukloniti američka državna tajnica Madeleine Albright i britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook konstatacijom kako je “veća opasnost za NATO i transatlantski savez slaba nego jaka Europa. Podržavamo europsku obrambenu inicijativu kaja teži jačanju NATO-a jednako kao i Europe”, ističu Albright i Cook. “The New York Times” ukazuje, pak, na političku dimenziju odluke o stvaranju europskih snaga. List smatra da je britanski premijer Tony Blair podupro takva europska nastojanja kako bi demonstrirao vlastitu potporu europskim integracijama, dok Francuzi, opet po ocjeni lista, nastoje ograničiti američki utjecaj u Europi.