Podatak da su saborski zastupnici za pola godine na dnevnice i benzin potrošili 550.000 maraka vjerojatno može začuditi još malo koga. Ako smo se prije nekoliko godina i mogli čuditi kada su saborski zastupnici listom - izuzev Srećka Bijelića - podigli ruke za začuđujuće saborske mirovine, a onda to nekoć ponovili još jednom, više se i ne čudimo. Nekako nam je, kao i mnogo toga čudnoga, postalo normalno.

U osiromašenoj, razorenoj, opljačkanoj i pokradenoj zemlji poput naše ljudi ne mogu ne biti socijalno osjetljivi. Ali, vijesti poput ove saborske više ih ozlojeđuju nego čude. Jer, još samo prije nešto više od pola godine od tih poznatih lica o kojima sada čitaju i slušaju slušali su sasvim drukčije priče. Bili su iz dana u dan zapljuskivani valom socijalne patetike i poplavom "brige za ljude". Danas pak i imena takvih brižnih nalaze među saborskim dnevničarima i automobilistima!

U početku mandata jedan se sadašnji ministar žalio kako ga smetaju luksuz, limuzine, body gard, policijske sirene, kamere i fleševi... Nije dugo prošlo i taj ministar prestaje biti bijela vrana; i njemu se valjda svidjelo. Slično se dogodilo i s osobom koja se godinama predstavljala kao zaštitnica "radničkih prava", ubirući s tom ulogom političke bodove. U žaru borbe za te bodove i u bliskoj slutnji vlasti, čak je obećala da će kao izborna pobjednica na posao ići pješice. Ali, nije dugo pješačila. Brzo se umorila. Valjda se zato previše i nije jogunila kada su joj najprije dali luksuznu, a ovih dana i superluksuznu limuzinu.

Kažu da je legendarni pučki tribun Stipica Radić Hrvatsku prepješačio uzduž i poprijeko. Spavao je po seoskim pojatama i sjenicima, bio gost u priprostim seljačkim kućama, družio se s običnim ljudima iz puka. Ljudi su mu vjerovali i slijedili ga jer su ga znali, vjerovali su mu jer su znali da ne obećava nemoguće. Radić je svoj politički kredit crpio upravo iz te podudarnosti riječi i djela. Njegova je karizma izrasla na dosljednosti. Imao je i Radić svojih prečaca, ali nikada nije napustio put kojim se otputio, kojim je išao čak i pješice.

Kao što je iluzorno - s obzirom na vrijeme i vladajuće vrijednosti - očekivati da netko od sadašnjih političara bude politički autoritet poput Radića, možda je još iluzornije očekivati da netko od njih bude moralni autoritet sličan njemu. Unatoč tome, i usprkos činjenici da su već svikli na političarska obećanja, ljudi se ipak, barem potajice, nadaju da vlast može biti i radićevska, da ne mora uvijek biti samo slast i mast, da političar političar koji se ne omrsi ne mora biti bijela vrana ili crna ovca.