Još se nije uspio ni stišati odjek prošlotlednog Zagrebačkog summita, a već su krenuli iz Hrvatske disonantni tonovi. Kao da su hrvatske političke vođe ostale zatečene dobrim rezultatom svog vlastitog diplomatskog napora; kao da ih je iznenadila činjenica da i mi, eto, možemo biti konstruktivni protagonisti svjetske politike i doživjeti pohvale Europe u koju tako žarko želimo ući.

Umjesto da u miru sjednu i rezimiraju rezultate tog međunarodnog uspjeha Hrvatske i izvuku pouke za budućnost, političke vođe krenule su odmah rušiti pozitivni image Hrvatske svojim nepromišljenim i diletantskim javnim izjavama.

Pustimo po strani frustrirane oporbenjake iz HDZ-a, kojima još nikako ne ide u glavu da su baš oni ti, na čelu s pokojnim predsjednikom Tuđmanom, koji su Hrvatsku ugurali u međunarodnu izolaciju i kolektivnu ksenofobiju koju je cijela nacija odbacila 3. siječnja. Pustimo po strani i nostalgičare projekta velike Hrvatske, zavedene branitelje, neobrazovane balkanoide koji se busaju u prsa da ne žele biti na Balkanu, a svakim svojim činom dokazuju svoju “balkansku” prirodu, egzibicioniste s guskama i ostale “oriđinale”.

Riječ je, ovdje, o najvišim i, pretpostaviti je, najkompetentnijim predstavnicima nove koalicijske vlasti, koja bi trebala bar na planu vanjske politike postignuti neki minimalni konsenzus i složnije puhnuti u jedra bracere - a ne jahte, kako svi preuzetno govore - kojom želimo u “regati” doploviti Europi.

Riječ je, ovdje, o državnim dužnosnicima: političarima koji bi, obavljajući javnu vlast u državi, trebali biti državnici. Još Platon u svom Sedmom pismu razlikuje političare od državnika. U novo doba političarem se smatra svaka osoba koja se bavi politikom kao profesijom, bilo pojedinačno, bilo kroz mehanizam političkih stranaka. Državnik je, pak, političar koji vodi državu, i zbog toga ne može pribjegavati onim sredstvima političke borbe koje su uobičajene za političara, uključujući i demagogiju. Državnik ima veću odgovornost, jer on nastupa u ime cijele političke zajednice i mora se uzdići iznad svakog partikularnog, pa i stranačkog interesa.

Naši državnici još uvijek nisu shvatili da imaju odgovornost za cjelinu države, pa tako i kad su na najvišim državnim funkcijama promiču ili svoje stranačke interese ili iznose svoje neprovjerene privatne stavove, kao da na to imaju pravo.

Ovdje imam na umu, u prvom redu, izjave dvojice političara koji bi trebali biti i državnici. Prvi od njih je dr. Goran Granić, ugledni energetičar i znanstvenik, aktualni potpredsjednik Vlade, ali kao državnik autor nepromišljenih izjava i diletantskih gafova, kao što je to njegov ovotjedni intervju Globusu. U njemu je Granić pobrkao pojmove i istragu Haškog suda proglasio diktatom, jer po njemu zadaća Haškog tribunala nije da pokreće postupke za pojedinačne slučajeve. Osim toga, opet po njemu, Hrvatska zastupa takozvani “kronološki pristup istraživanja zločina”. Sve je to Granić nazvao “izjednačavanjem krivaca i agresora” i najavio i odlučno suprotstavljanje čak i mogućim sankcijama koje bi mogle snaći našu zemlju.

U prvom slučaju, riječ je o nerazumijevanju funkcioniranja Haškog suda i načela po kojem se istražuju svi ratni zločini bez obzira na neki “kronološki” red stvari; jedini kriterij može biti ratni zločin, odnosno kršenje ratnog i humanitarnog prava koje je počinjeno i za koji su odgovorni pojedinci, a ne narodi. U drugom slučaju riječ je o najobičnijoj dezinformaciji, jer Prodi to nije rekao u kontekstu međunarodne pomoći koja tek treba otići Jugoslaviji, već u kontekstu humanitarne pomoći u hrani, lijekovima, energiji za grijanje i svakodnevno preživljavanje. Ta je pomoć, uostalom, bila dogovorena još čak i prije pada Miioševića i ona je namijenjena stanovništvu, a ne Koštunici.