Zbog. curenja podataka u hrvatskim novinama strane obavještajne službe vrlo su zabrinute, potvrdio je prošloga tjedna "Globusovim urednicima dobro informirani zapadni diplomat u Zagrebu.

Ovu, zasad nespominjanu, krizu, koja iz manje poznatog kuta oslikava loše stanje obavještajne zajednice gotovo godinu dana pošto je šestorna koalicija preuzela vlast, u zapadnim obavještajnim službama drže vrlo ozbiljnim problemom.

Njima je neprihvatljivo da dokumenti o akcijama, u kojima su proteklih godina sudjelovali njihovi stručnjaci i agenti, služe kao podloga za političke obračune u Hrvatskoj.

Rezultat je, tvrde zapadni diplomati, uvijek isti: ugrožavanje tajnosti i operativnih metoda, povjerenja u hrvatske partnere i državu.

Visoki dužnosnik UNS-a, od kojega smo tražili da komentira te tvrdnje kaže da problema s otkrivanjem tajnih informacija i dokumenata doista ima. Isto tako, kaže da je objavljivanje pojedinosti o tajnim operacijama u koje su bile uključene strane obavještajne službe jednostavno neprihvatljivo te da je u službenim kontaktima sa strancima to pitanje nekoliko puta spomenuto. Ali, stvari ne treba dramatizirati, kaže "Globusov” sugovornik iz vrha obavještajne zajednice, dodajući da ne vjeruje da će se odnosi prekinuti. "Podaci i dokumenti izlaze iz privatnih arhiva, a mi tu zakonski ništa ne možemo učiniti. U tome je osnovni problem, koji se mora riješiti novim zakonima što se odnose na službene dokumente i problematiku nacionalne sigurnosti."

Da bi se razumjela kompleksnost cijeloga problema koji otkriva zapadni diplomat, treba se prisjetiti nekih tajnih operacija izvedenih proteklih godina.

Po dosadašnjoj praksi, nositelj suradnje sa stranim obavještajnim agencijama jest Hrvatska izvještajna služba (HIS), kojoj je na čelu Damir Lončarić, bivši šef sigutnosti na aerodromu Pleso. Službu je 1993. osnovao stariji sin pokojnog predsjednika Miroslav Tuđman. Za vrijeme bivše vlasti o HIS-u se više govorilo kao o instrumentu HDZ-ove vlasti izvan parlamentame kontrole i o njegovim aktivnostima koje nisu uvijek bile u skladu s Ustavom. Manje se govorilo o zajedničkim akcijama HIS-a i stranih služba. Poznavatelji prilika u HIS-u naglašavaju još jedan problem: služba je premalo radila na aktivnostima u inozemstvu, a mnogo više u Hrvatskoj.

U proteklih pet godina HIS je, po "Globusovim" podacima, surađivao i održavao kontakte sa sigurnosnim službama 20 država. S mnogima su bile organizirane i zajedničke tajne operacije. Najčešće u borbi protiv terorizma i krijumčarenja oružja, a uoči Oluje te primirja u Bosni CIA i HIS (inače je CIA najviše surađivala s Tuđmanovom službom) prikupljali su podatke i o srpskim vojnim postrojbama. Akcije je izravno nadgledao ravnatelj Miroslav Tuđman, a glavni operativac HIS-a na terenu bio je njegov pomoćnik, brigadir Žarko Peša, kasniji načelnik SIS-a, koji je odstupio nakon otkrivanja afere "Kameleon".

U doba "zlatne suradnje" s Amerikancima Tuđman i Peša jedini su u HIS-u imali uvid u sve zajedničke akcije koje je koordinirao operativni odjel službe s Kuniščaka. Poslije im se pridružio i Ivo Lučić, prijatelj Mira Tuđmana zadužen za HIS-ove operacije u BiH.

Tjednik "Nacional" prije dva tjedna objavio je i dio dokumenta HIS-a iz 1995. koji se odnose na jednu takvu akciju: uvoz posebno opremljenih terenskih vozila iz SAD-a za agente CIA-e. Doduše, u tome se tekstu otvoreno izražava sumnja da su svi automobili zaista završili u službi CIA-e te se nagađa da su prodani za privatni račun šefova HIS-a, Tuđmana i Peše, ili da su pak poslužili kao pokriće za krijumčarenje droge i radioaktivnog otpada.

U Hrvatsku je automobile, redom terenska vozila, transportirala Američka vojska, zrakoplovima C-130 Hercules u zračnu luku Resnik kod Splita, a brodovima u ratnu luku Lora. U svakom od tih vozila bila je i sofisticirana, skupa, oprema za elektroničko izviđanje i prisluškivanje. Akcija, kojoj kodno ime nismo doznali, imala je samo jedan cilj: određivanje i izviđanje potencijalnih ciljeva bosanskih Srba koji su nekoliko mjeseci poslije napadnuti i uništeni krstarećim projektilima s brodova Šeste flote u Jadranu.

Amerikanci su inzistirali na potpunoj tajnosti akcije. Čak nisu izvijestili ni svoje saveznike iz NATO-a, kojeg su postrojbe u sklopu snaga UN-a djelovale u BiH, od straha da ne otkriju plan.

Evo kakva je u tome bila uloga HIS-a: on je trebao naći hrvatsku privatnu tvrtku na pogodnoj lokaciji izvan uobičajenih cestovnih komunikacija prema Bosni, koja će uvesti automobile od američke tvrtke "Hanley Gundersen Lines", iza koje je stajala Središnja obavještajna služba, te omogućiti njihovu registraciju i nesmetan prolaz prema susjednoj državi. Ujedno su prostorije te tvrtke, nedaleko od Sinja, poslužile kao privremena baza za 700 operativaca CIA-e koji su u različitim razdobljima djelovali u BiH. Dakle, u toj fazi hrvatska je tvrtka djelovala kao klasični paravan iza kojega se skrila logistička potpora ljudima i tehnici CIA-e.

Nakon potpisivanja Daytonskih sporazuma operacija nije zaustavljena. Dapače, tehničke kapacitete prenamijenili su za špijuniranje vojnih komunikacija u Srbiji i Crnoj Gori, istodobno držeći pod kontrolom vojske bivših zaraćenih strana u BiH. Iz Sinja središte operacije CIA-e prebačeno je u Tuzlu. U Bosni se, navodno, još nalazi manji broj tih specijalnih vozila koja su uvezena preko Hrvatske.

Jedan drugi događaj, iz rujna 1995., tajanstveno uhićenje, a potom i izgon iz Hrvatske šeika Abu Talala, vođe islamske radikalne terorističke organizacije Al-Gamma'a al-Islamyya, ili Islamska grupa, dovodi se u izravnu vezu s djelovanjem američkih obavještajnih službi. Talala su, o čemu se već pisalo, godinama nadgledale sigurnosne službe zapadnih zemalja. Amerikanci su, nakon terorističkog napada na World Trade Center, u veljači 1992., koju je izvela Talalova organizacija, intenzivirali potragu za njim i čekali pravu priliku. Dočekali su je u ranu jesen 1995. Tada j e Talal - u međuvremenu osuđen u Egiptu na smrt - iz Danske, gdje je imao politički azil, preko Hrvatske putovao u BiH. Pomno prateći njegovo kretanje - što i nije bilo teško jer se koristio uobičajenim komercijalnim linijama i imenom Ibrahim Jakub Izet - CIA je točno znala njegov itinerer. Središte CIA-a za Europu u Beču izvijestilo je HIS kad će Abu Talal ući u Hrvatsku te od njega zatražilo pomoć.

Kako ga HIS nije mogao jednostavno oteti i predati Amerikancima, organizirano je njegovo uhićenje zbog tobožnjeg kršenja Zakona o kretanju stranaca. U hitnom postupku izveden je pred prekršajnog suca. Određen mu je izgon iz Hrvatske. Po tvrdnjama nekih ljudi uključenih u tu operaciju, Talal je nakon izgona iz Hrvatske dopraćen do granice s BiH te je nesmetano ušao na teritorij te zemlje kod graničnog prijelaza Kamensko. CIA je, tvrde isti izvori, spremno čekala s druge strane državne crte. HIS nema potvrda da je šeik ubijen, ali dovoljno govori činjenica da nakon 14. rujna 1995. više nije viđen.

Nedugo nakon toga eksplodirala je automobil-bomba u dvorištu Riječke policijske uprave. Vozač, Arapin s kuvajtskom putovnicom, poginuo je na licu mjesta. Na sreću, nije bilo drugih žrtava. Odjeci riječke eksplozije pomogli su hrvatskoj obavještajnoj zajednici da shvati s kime, zapravo, ima posla te da je brzopleto upala u nečije tuđe igre. No, od dogovora se više nije moglo odustati.

Posljednjih se tjedana od dužnosnika hrvatske vlasti čuju informacije da će se objaviti svi dokumenti o slučaju Abu Talala. Komu bi to sad moglo koristiti, nakon pet godina šutnje službenog Zagreba? Američko veleposlanstvo u Zagrebu, sasvim očekivano, glatko je odbilo komentirati aktivnosti CIA-e.

Druge zajedničke opercije CIA-e i HIS-a na području Hrvatske nisu imale tako dramatične završetke. Od prestanka rata u BiH američke službe koncentrirale su se na praćenje stanja u SR Jugoslaviji.

Zanimljivo je da su u tu akciju s američke strane bili angažirani stručnjaci NSA (National Security Agency), još tajnije službe od CIA-e, i velike količine opreme, koja je bila smještena na posebnim kamionima, ali je ipak neprimijećena mjesecima prisluškivala srpske komunikacije. Sve prikupljene informacije poslužile su za djelotvornije planiranje zračnih udara NATO-a.