BEOGRAD (Hina) - Slobodan Milošević više nije predsjednik SR Jugoslavije to je jedina nesporna promjena koja se dogodila u Srbiji na izborima 23. rujna, a potvrđena pobunom naroda 5. listopada, sve ostalo samo je privid da se u Srbiji nešto bitno mijenja.

Veći dio javnosti pokazuje razumijevanje za poteze Demokratske oporbe Srbije (DOS), pobjednika na izborima, jer se nalazi u čudnoj poziciji - niti je sasvim vlast, niti je sasvim oporba. Strpljivi optimisti očekuju izbore za Skupštinu Srbije krajem prosinca, kad će DOS, kako se očekuje, uvjerljivo pobijediti i tada će pokazati kako se vlada Srbijom. Do tada u Srbiji funkcionira prijelazna vlada, u kojoj su zastupljeni DOS, Socijalistička partija Srbije (SPS) i Srpski pokret obnove (SPO). Vlada je uglavnom blokirana proturječnim interesima i opstrukcijama SPS-a, koji ne može prežaliti što je uopće pristao na raspuštanje skupštine, na prijelaznu vladu i na raspisivanje prijevremenih izbora. No, izbori su blizu, i DOS vjerojatno neće više morati dijeliti vlast s političkim protivnicima, kao što to čini sada na jugoslavenskoj razini.

Neprirodna koalicija sa Socijalističkom narodnom partijom Crne Gore, sljedbenicima politike Slobodana Miloševića i protivnicima vlasti u Crnoj Gori, veliki je problem za DOS. No, i nije imao izbora zbog odnosa snaga u Saveznoj skupštini, za što je kriva po općem mišljenju, crnogorska vlast, jer nije sudjelovala na izborima. Odnos Srbije i Crne Gore jedan je od primjera kako promjena nema i kako DOS u mnogim aspektima osigurava kontinuitet politike Šlobodana Miloševića, prvenstveno kroz djelovanje predsjednika SRJ Vojislava Koštunice. On je potpuno zaboravio obećanja dana crnogorskim vlastima da će odmah ukinuti amandmane na Ustav SRJ, kojima je poništena državnost i ravnopravnost Crne Gore, što je i bio razlog bojkotiranja izbora.

Crnogorci se žale na nastavak hegemonističke politike Beograda prema Crnoj Gori i žele osigurati međunarodno-pravni subjektivitet i neovisnost Crne Gore, a potom razmišljati o nekim zajedničkim funkcijama dviju suverenih država. Koštunica velikodušno, demokratski, pristaje i na mogućnost razlaza, ali da to bude odluka naroda, s tim što bi na odluku o raspisivanju referenduma i formuliranje referendumskog pitanja, trebao, naravno, utjecati i Beograd.

Širenju anticrnogorskog raspoloženja pridonosi, uz političare, i Radio-televizija Srbije, koja vjerno služi nove gospodare, i stalno se čudi nerazumnom ponašanju Podgorice u odnosu prema demokratskoj vlasti u Beogradu. Najnoviji oružani sukobi na jugu Srbije, između naoružanih Albanaca i pripadnika policije, pokazali su da nema promjena u odnosu prema Albancima, ni u Srbiji ni na Kosovu. S jednakom dozom mržnje govori se o “šiptarskim teroristima”, olako se prijeti silom u “legitimnom obračunu s terorizmom”. Ističe se doduše, da prvo treba demokratski razgovarati i riješiti probleme.

Dijalog se nudi i Kosovu i to kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije bilo rata i žrtava. Važno je osigurati srpske nacionalne i državne interese. Dok je Milošević to pokušavao silom, u konfrontaciji s međunarodnom zajednicom, Koštunica vjeruje da će to učiniti uz njezinu pomoć. Euforija kojom je Zapad dočekao pad Miloševića i otvorio vrata međunarodnih institucija, u Beogradu je protumačena potporom i zelenim svjetlom za rješavanje, po vlastitom uvjerenju, državnih problema.

Svi oni koji su nezadovoljni Miloševićem jer nije ostvario projekt Velike Srbije, okupili su se sada oko Koštunice - i dio intelektualne elite, i Srpske pravoslavne crkve, i vojska i policija. Obožavanje Koštunice nadmašuje ono u kojem je uživao Milošević. Koštunica je po uvjerenju nacionalist, što za Miloševića nitko nije vjerovao, vjeruje u Boga i srpsku tradiciju, zna se ponašati prema strancima. Njegova arogančija u međunarodnim kontaktima, dijeljenje lekcija Zapadu, posebno SAD-u, jer nisu imali dovoljno razumijevanja za Srbe, pa su ih deset godina nepravedno kažnjavali, godi većini. Širi se uvjerenje da Zapad postaje svjestan “svoje krivice” i da će se iskupiti bogatim donacijama i privilegiranim statusom SRJ, pa se očekuje da se i Haški sud može mimoići. Srbija s novom vlašću postavlja novu zagonetku i susjedima i međunarodnoj zajednici. Da li poslije godina neuspjelog ratovanja za “srpske teritorije” i srpske interese, sada pokušava, za zelenim stolom, u međunarodnim forumima, uz međunarodnu potporu, ostvariti projekt Velike Srbije, doduše malo manje od ranijih planova?