— Dok se Mićin prvi intervju o ratnim zločinima u Gospiću nije pojavio u novinama, ja nisam ništa znala o tome. Odmah nakon intervjua, počele su prijetnje telefonom, ali ozbiljnije nam se stalo prijetiti tek nakon njegova svjedočenja u Haagu. Htjeli su nam tući sina, pucali su po kući Milanove majke, a onda nam i bacili bombu na kamion ispred stare kuće, a da čak ni na to zastrašivanje policija nije ozbiljno reagirala - priča Vesna Levar.

— Da je htio što napraviti sam sebi, imao je prilike, a ne bi to sigurno uradio u prisutnosti sina. Osim toga, on je tada, kako je govorio, došao do nekakve osobne pobjede i ne bi bio normalan da se htio ubiti. Iskreno se nadam da će se pronaći njegovi ubojice, što neće promijeniti moj život, ali će mi donijeti duševni mir. Policija ozbiljno radi na ovomu već tri mjeseca, a i on je sam jednom rekao da bi bilo preskupo za Hrvatsku da se njemu jednoga dana nešto dogodi.

— To pokušavaju i dandanas dokazati. Govore kako on nije bio normalan, da je bio psihički bolesnik, ali ja odgovorno tvrdim da je on bio jedna vrlo inteligentna osoba i priznata u širem krugu ljudi. Bio je savjestan i odan onomu što je započeo. Ja ga nisam na ništa upozoravala, jer je bio osoba dosljedna samom sebi i radio je ono što naumi. On je naumio očistiti ovaj grad od zločina, a ljudi to nisu shvatili.

— Godine 1988. Mićo je bio sa mnom u braku, a 1989. godine nam se dijete rodilo i odgovorno tvrdim da je sasvim netočno kako je on bilo koga ubio.

Ovo je prilika da razjasnim to oko ubojstva koje su u medijima vezali uz Milana. On je bio oženjen prije mene i s prvom ženom ima troje djece. Sin mu se iz prvog braka ubio 1991. godine pištoljem koji je našao u majčinoj torbi, a mi nikakvog kontakta nismo imali s tom djecom koju ja još ni danas ne poznajem. Milan je pokušavao nešto o tome saznati preko policije, poslije je poginuo, a da nije saznao na koji mu se način dijete ubilo.

Drugi su haaški svjedoci koji su trebali govoriti o zločinima počinjenim 1991. godine u Gospiću, prema mišljenju Vesne Levar, kupljeni koječime.

— Milan je ostao dosljedan i nije se dao kupiti jednom jedinom kunom, a nuđeno mu je svašta. Da on ama baš ništa nije htio prihvatiti, vidi se po tomu kako ja danas živim. U Gospiću vlada veliki strah. Ima ovdje ljudi koji dosta toga znaju, ali ne smiju reći. Isto tako, mnogo je onih kojima je netko od rodbine tada ubijen ili nestao, ali se isto boje reći. Mićo, koji je svjedočio u Haagu i pisao po novinama je ubijen, pa kako će se onda ovi drugi usuditi bilo što kazati? - pita naša sugovornica.

— Ja sam gledala i videosnimke i slušala audiosnimke, čitala... On je u javnost iznio samo dio. Nakon što je ubijen, pozvala sam policiju da vidi što ima od tih stvari, međutim, nisam našla u kući ništa.

Gdje je on to iznio, kome je to dao, dandanas ne znam i sve mislim da će mi se netko javiti. Kad mi je rekao da dokumente pohranjuje na sigurno, ja sam pitala gdje, a on mi je odgovorio da je bolje za mene da ne znam. Htio me zaštititi.

Vesna Levar ni danas se ne može pomiriti s činjenicom da se u policiji ama baš nitko nije sjetio da je Milan Levar, nakon što su haaški istražitelji počeli raditi u Gospiću na razotkrivanju zločina, najugroženiji. Iz priča pokojnog Milana, ona zna da je u gospićka događanja 1991. godine bio upetljan i tadašnji vrh države.