Duh autokratskih vladara dok su rake svježe, makar i iz smrtne tame, još neko vrijeme uređuje odnose medu živima. Zato neki analitičari i danas u Hrvatskoj govore i pišu o Tuđmanu kao glavnoj političkoj figuri. Naime, kao da se još uvijek sve vrti oko njega, kao da politika u Hrvata može biti samo tuđmanovska ili antituđmanovska i kao da je teško krčiti treći put koji bi bio potpuno lišen utjecaja njegove desetogodišnje tapije.

Za malo građana i samo malo analitičara Tuđman je pozitivan junak hrvatske povijesti koji je, kako je on sam za sebe znao govoriti, ovjekovječio "tisućljetni hrvatski san" o samostalnoj državi, a većina ga analitičara i građana, osobito poslije svega što je u posljednjih godinu dana izbilo u javnost, svrstava među negativce. Na upit HDZ-a koji je prije mjesec dana poslao Vladi o tome kako će se na državnoj razini obilježiti prva godišnjica hrvatskoga predsjednika Vlada nije odgovorila. Zastupnički će dom Sabora godišnjicu obilježiti minutom šutnje a na dan njegove smrti, 10. prosinca, i Vlada i Sabor na Tuđmanov će grob položiti vijence.

Teško je osporiti zasluge Franje Tuđmana za konstituiranje Hrvatske kao samostalne države. Ali, i tu povijesnu zaslugu treba kritički ocjenjivati. Na osnovi AVNOJ-skih odluka iz 1943. godine i izmijenjenog Ustava SFRJ iz 1974. sve su države bivše Jugoslavije, osim Crne Gore koja o tome još i nije izrazila svoju volju, u devedesetima stekle državnu samostalnost. BiH je postala država u užasnom ratu, Slovenija se izvukla desetodnevnim ratom uz nekoliko desetaka mrtvih (stradali su neslovenci) a Makedonija je, bez obzira na neprijateljsko okruženje, uspjela ostvariti svoju samostalnost i bez rata. U Hrvatskoj sticanje samostalnosti bez rata vjerojatno nije bilo moguće, ali je HDZ od preuzimanja vlasti nesporno vodio lošu, gotovo neprikriveno šovinisitičku politiku prema hrvatskim Srbima koja je samo pomogla u tome da velik dio njih lakše postane neprijatelj hrvatske države. Državotvorna HDZ-ovska linija, kad se razgrnu i sankcioniraju sve negativnosti i kriminalna djela koja su u njihovu razdoblju počinjena, ostaje bez obzira na opći rasap bivšeg režima osnova za konstituiranje jedne valjda napokon normalne i učinkovite desnice.

Lista posljedica pogubne politike mnogo je dulja. Tuđman je s Miloševićem dogovarao podjelu BiH i neprestano, do smrti, zagovarao pripajanje tzv. Herceg Bosne Hrvatskoj. Pretvorba i privatizacija koja je krenula odmah nakon prvog rata iz 1991. izvedena je uglavnom kriminalno. Po stranačkim zaslugama odlučivalo se tko će, u nekoj vrsti korporativnog kapitala, dobiti poduzeća kako bi HDZ, s Tuđmanom na čelu, nad vlasnicima imao kontrolu.

Nadalje, u oslobodilačkoj akciji Oluja i poslije nje počinjena su mnoga naizgled bezrazložna ubojstva i popaljeno je dvadesetak tisuća kuća. Bilo je toga previše a da bi bilo slučajno - provodila se politika etničkog čišćenja. Gospodarenje nad medijima, nepriznavanje rezultata zagrebačkih izbora, ustrojstvo tajnih službi tako da se drži pod kontrolom "unutrašnji neprijatelj" umjesto da se štiti državna sigurnost obilježilo je vladavinu Franje Tuđmana. Krajnje posljedice takve nedemokratske politike su, od samih početaka, u povezivanju kriminala i kriminalaca s najužim državnim vrhom. Zar nije financijski inženjering bio državni porez za pohlepne naivce? Nepotizam, stranački, rodački ili nacionalni i regionalni bio je jedan od stranačkih, a preko stranke, i državnih stubova.

U svakom slučaju, godinu dana nakon Tuđmana nešto se lakše diše, pa i ako se čak lošije živi, autentične ljudske moralne i životne vrijednosti naspram grabeža dobivaju opet na cijeni. Splitsko Gradsko vijeće, na prijedlog HDZ-a, odlučilo je o tome da za godišnjicu smrti Franje Tuđmana primijeni svoju lipanjsku odluku i imenuje imenom - Trg dr. Franje Tuđmana prostor na kojem je bila Bajamontijeva česma a koji dosad nije imao ime - ispred crkve Svetoga Franje!