Slobo u Haag! Na proljetnim demonstracijama u Beogradu bila je to česta parola koju su izvikivali građani. Što se u međuvremenu promijenilo? Mnogo toga. Prvo je u predizbornu kampanju Demokratska opozicija Srbije ušla s obećanjem da u zemlji neće biti revanšizma. Potom je iz političkog govora izbacila sva delikatna pitanja koja su se odnosila na ratne zločine ili ih elegantno zaobišla ocjenom da im je taj problem posljednji na listi prioriteta ili, slikovitije rečeno - "posljednja rupa na svirali".

Izbori, pobjeda i pobuna petog listopada. U kronologiji događaja koji se nižu nakon tog datuma, politička scena Srbije postaja konfuzno i skandalozno poprište raznih vidova i oblika borbe. Prvo, između stare i nove vlasti, a potom između pojedinih lidera DOS-a, naravno ne oko programa, već oko funkcija. Pred zabezeknutim građanima, kao treći oblik borbe, navodno u rangu visoke politike, počeo je rat pojmovima: "legalisti - legitimisti" nasuprot "bager revolucionara - revolucije". Legalisti i legitimisti su, pored novog predsjednika i dijelova DOS-a, postali i svi dužnosnici SPS-a, JUL-a i radikala, dok se riječju revolucija i to kao uvredom, kvalificiraju svi oni pripadnici DOS-a i građanstva koji smatraju da treba napraviti oštri rez s Miloševićevskom Srbijom. Kulminacija legalizma i legitimizma, kao nove demokratske fatamorgane, dogodila se pojavom i ponovnim izborom Slobodana Miloševića na Kongresu Socijalističke partije Srbije. Dokle tako? Vjerojatno dok se ne konstituira republička vlada i pitanje odgovornosti postavi kao ključno pitanje budućnosti demokracije u Srbiji.

U međuvremenu, u Beogradu koji je izlijepljen plakatima (s kojih prijeti bager s porukom "samo vas posmatramo") stvari baš ne idu u pravcu podrške onim dijelovima DOS-a koji su spremni olako prijeći preko pitanja odgovornosti. U tom smislu, prioritet imaju zločini i kriminal u samoj Srbiji. Haaški tribunal je na drugom mjestu, ali je zato stalna i provokativna tema za javnost. "Zašto bi hrvatski generali putovali u Haag zbog zločina počinjenih u Bosni, a srpskim generalima i ratovođama, sudili 'naški', a nikako haaški" pitao se u listu "Danas" Mirko Tepavac problematizirajući pokušaje da se zaobiđe ta međunarodna institucija. Odgovori na to, u najmanju ruku, logično pitanje su raznovrsni. Od toga da je Srbiju bombardirao NATO, a Tribunal nije reagirao, pa do toga da među Srbima nema ratnih zločinaca. Interesantno je, međutim, ako bi se i prihvatila ideja o suđenju Miloševiću u Srbiji, za što bi on bio optužen? Ni više ni manje nego za "krađu" izbora. Zbog toga je protiv njega podnesen golem broj krivičnih prijava. Tim povodom, Zagorka Golubović je napisala u listu "Republika": "Što je s proizvodnjom ratova i krvavih sukoba na tlu bivše Jugoslavije, čiji je inicijator nesumnjivo bivši predsjednik? Zašto se izbjegava riječ zločin - jer u Haagu je Milošević prozvan kao ratni zločinac, a ne kao falsifikator i kriminalac?"

Na kraju, što o tome misle lideri DOS-a? Među njima ima dosta onih koji smatraju da treba surađivati s Tribunalom, da treba uhititi Miloševića i poslati ga u Haag. Vjerojatno će, nakon izbora, to vrlo brzo i učiniti. Ono što, međutim, ostaje kao pitanje i kao problem jest istinski obračun s političkim projektom čiji je Milošević bio puki izvršitelj, a ne kreator. Povijesno iskustvo pokazuje da ni jedna diktatura i ni jedan nacionalistički projekt koji vodi u rat nije rezultat volje samo jednog čovjeka, već je, u pravilu, rezultat "saveza elita". Zato i priznavanje Haaškog tribunala može biti samo prvi korak u definiranju pojma odgovornosti koji se, kao moralno pitanje, mora protegnuti i na sve one koji su podržavali i zagovarali najsramniji rat u srpskoj povijesti.