Novi odgovor na sve dramatičnije pitanje kada će se u Hrvatskoj uz stvarni zaokret u razvoju početi, iz mjeseca u mjesec, otvarati tisuće i tisuće novih radnih mjesta, glasi: kada se u potpunosti liberaliziraju trgovinski i ukupni gospodarski odnosi na prostoru Zapadnog Balkana, i kad se podjednako tako liberaliziraju u razmjerima jugoistočne Evrope, tog novog velikog tržišta od oko 150 milijuna potrošača na prostoru između Alpa i Crnog mora.

Nakon prijelomnog “Zagrebačkog summita” Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Albanije), u svim se najnovijim strateškim dokumentima Evropske unije i SAD-a, pa čak i Svjetske banke, ističe taj novi redoslijed poteza (bez alternative): prvo, povezivanje zemalja Zapadnog Balkana u otvoren i jedinstven uži regionalni gospodarski prostor; drugo, pristup zemalja Zapadnog Balkana CEFTA-i (Udruženju zemalja srednje Evrope za slobodnu trgovinu); i treće, povezivanje zemalja Zapadnog Balkana sa Slovenijom, Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom, Moldavijom, Grčkom i Turskom u SEEFTA-u (prema engl. South East European Free Trade Area), široku zonu slobodne trgovine od Alpa do Crnog mora, s tržištem od oko 150 milijuna potrošača.

Gotovo cjelokupan prostor CEFTA-e, Zapadnog Balkana i te buduće SEEFTA-e, ne zaboravimo, još je do prije samo deset godina bio u socijalističkom gospodarskom sustavu, te - s izuzetkom SFRJ i Albanije - u Savjetu za uzajamnu ekonomsku pomoć i suradnju (SEV), pod patronatom SSSR-a. Bila je to svojevrsna široka zona slobodne trgovine istočnoga tipa, u sklopu koje su se u tadašnjim okolnostima brojna nova radna mjesta otvarala na račun vrlo razvijene unutarregionalne suradnje, poslovnih veza sa SSSR-om i Evropskom zajednicom, te projekata na tržištima nesvrstanih zemalja. Hrvatske su tvrtke u tom širokom okviru ostvarivale vrlo profitabilnu investicijsku, proizvodnu i trgovinsku ponudu.

Međutim, povlačenje sovjetske vojne sile iz tadašnje istočne Njemačke, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske već je prije deset godina učinilo svoje, a propali i tragični niz ratnih udara Miloševićeva režima na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, te Kosovo, uz međunarodne sankcije, embarga na prodaju oružja i konačne NATO-zračne udare na odabrane ciljeve u Srbiji i Crnoj Gori, zaokružili desetogodišnju bilancu, u kojoj nitko u toj regiji nije bio na dobitku.

Osim Slovenije, te Grčke i Turske (koje su iz drugog filma), još ni jedna tranzicijska zemlja iz jugoistočne Evrope nije dostigla razinu svog brutoproizvoda iz 1989. godine. U svima bez iznimke hara rastuća nezaposlenost. Hrvatska, Bosna i Hercegovina te Kosovo pretrpjeli su i velike ratne štete od srbijanske agresije, a Srbija i Crna Gora od međunarodnih sankcija i NATO-udara, dok je Albanija devastirana teškom unutarnjom krizom iz sredine devedesetih.

Najviše ovisna u vanjskoj trgovini je Makedonija, koja gotovo 90 posto bruto-proizvoda stvara na račun uvoza i izvoza robe i usluga. Hrvatska te Bosna i Hercegovina u međunarodnoj razmjeni ostvaruju po dvije trećine svojih bruto-proizvoda, a SRJ i Albanija manje od 40 posto. No, zbog rascjepkanosti poslovnih veza i tržišta, kupovna je moć Zapadnog Balkana trenutačno upola manja nego kupovna moć jedne Grčke!

Sve zemlja Zapadnog Balkana sada uživaju trgovinske povlastice Evropske unije, ali ni jedna nije članica CEFTA-e, dok su u WTO-u samo Hrvatska i Makedonija. Hrvatska je uspostavila zonu slobodne. trgovine zasad samo sa Slovenijom i Makedonijom. U CEFTA-i su Rumunjska i Bugarska, a u pregovorima za ulazak u punopravno članstvo u EU, osim Bugarške i Rumunjske, još samo Slovenija, dok su Hrvatska i Makedonija na početku pregovora o sporazumima o pridruživanju u EU.

Iz te zadnje snimke stanja je, stoga, očito da svaka pojedina tranzicijska zemlja jugoistočne Evrope sama mora ispuniti postavljene uvjete za postupnu i potpunu integraciju u zapadni sigurnosni i gospodarski sustav, a osobito u sveevropski gospodarski prostor sve šire EU.

Tom - kako ga zovu u sjedištu EU – “radikalnom planu” za Zapadni Balkan, i dalje je jedina smetnja Srbija, s još nesputanim polugama Miloševićeva režima. Ključne nove odluke očekuju se od skorih izbora u Srbiji, kojima bi oko Božića (“na ovaj ili onaj način”) morala biti zapečaćena sudbina Miloševićeve mreže moći. Otad bi se moglo računati i na konačni slom režima Republike srpske u Bosni i na potpunu obnovu Bosne i Hercegovine, te na početak niza velikih regionalnih infrastrukturnih i razvojnih projekata na potezima od Alpa do Crnog mora i od Balatona do Jadrana.