Mnogi su već primijetili da su zadnjih mjeseci odvjetnici »zvijezde javnosti«, a prošlih tjedana, kroz svjedočenje pokajnika u slučaju »zločinačke organizacije« i u aferi što je uslijedila nakon objavljivanja dokumenata o pokušaju uspostave monopola nad medijima u Hrvatskoj, neki od njih postali su »negativnim zvijezdama«. Uostalom, kuloari već neko vrijeme bruje o odvjetničkim honorarima i visokoj »cijeni pravde«, a sada se počinje govoriti i o ulozi odvjetnika u onome što je predsjednik Mesić definirao kao »ortačke ugovore kojima je premrežena Hrvatska«. Značenje odvjetništva vidljivo je iz toga da mu je uloga definirana Ustavom. Članak 27. kaže da »odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava građanima pravnu pomoć, u skladu sa zakonom«. Ustav je zamišljen kao »ustava« - brana koja će izvršnoj vlasti i represivnom aparatu države onemogućiti iskakanja iz njihovih ovlasti, koja su redovito na štetu građana i njihovih prava. Nasuprot organima gonjenja i državnom odvjetništvu (tužiteljima), uspostavljena je javna služba koja građanima nudi pravnu pomoć i zaštitu, štiteći ih i pred državom kao Levijatanom. Smisao demokratskog pravnog poretka i sustava vladavine prava izbjegavanje je stvaranja monopola, pa tako i monopola nad silom i represijom, koje dovode u pitanje položaj slabijih u sustavu. Odvjetništvo je stoga u demokratskim društvima prije svega javna služba, a ne tek dobro plaćen biznis, oslobođen svakog vrednovanja. Da bi odvjetništvo moglo funkcionirati kao javna služba, koja građanima osigurava pravnu pomoć i zaštitu, ono se »kao ceh« organizira autonomno, prema propisanim strogim normama.

U svaku takvu organizaciju prag za ulazak striktno je definiran, od pristupnika se ne zahtijevaju samo formalno obrazovanje, provjerena razina znanja i godine iskustva nego i neporočnost i obvezivanje moralnom i vrijednosnom kodeksu ceha. Odvjetnička komora važan je čimbenik u svakom demokratskom društvu, ne samo zato što povezuje i štiti autonomiju važne javne službe, već je definiran i njen utjecaj na kontrolu jedne od triju grana vlasti - sudbene. I u Hrvatskoj, Ustav i zakoni Odvjetničkoj komori daju pravo na izbor svoga predstavnika u Državno sudbeno vijeće, tijelo koje imenuje suce i nadležno je za utvrđivanje njihove disciplinske odgovornosti. Odvjetnička se komora, doduše, nije izborila za to da u DSV-u, formiranom za prošloga režima, bude njihov kolega kojega je sama odabrala, već je u Vijeću i danas, kao predstavnik odvjetničkog »staleža«, odabranik zloglasne »Pašalićeve komisije«. Istina, »kadroviranju« kojim je »partija-pokret« uspostavljala svoj monopol nad sudbenom vlašću najglasnije se odupirala upravo odvjetnička organizacija, ali na koncu nije pokušala ustavnom tužbom obraniti svoje pravo na predstavljenost u Vijeću i tako sudbenu vlast zaštititi od uspostavljanja političkog monopola koji uvijek dovodi u pitanje zaštitu prava građana i sustav vladavine prava.

Kakve su posljedice sustava u kome su svi izvodi moći u rukama jedne političke skupine i kakav socijalni razvoj možemo očekivati u takvim porecima možda najbolje vidimo na slučaju Rusije. Tamo je nekadašnji monopol Komunističke partije, što se raspao zbog unutarnje trulosti, a ne pritiska civilnoga društva koje bi zahtijevalo izgradnju demokratskih institucija i ograničilo monopol vlasti, zamijenjen oligopolom mafijaških skupina, uglavnom regrutiranih iz partijsko-poslovne nomenklature i represivnoga aparata starog režima. Iz ustavne definicije odvjetništva kao javne službe, ali i iz tradicije koja je u Hrvatskoj postojala, naslijeđena od uređenih poredaka Zapada, proizlazi obveza ceha da štiti društvo od uspostavljanja monopola. Umjesto toga, vidimo da velik dio odvjetnika, pa i oni koji u cehovskoj komori imaju veći utjecaj, odvjetništvo doživljavaju tek kao biznis, djelatnost »lišenu vrijednosti«. Kad odvjetništvo prestaje biti »javnom službom« i postaje tek biznisom, padaju i inhibicije koje bi odvjetnicima branile da sudjeluju u vrijednosno spornim radnjama. Proces kojim je »Hrvatska premrežena ortačkim ugovorima« ne bi bio moguć bez asistencije pravne struke, a danas vidimo da su neki odvjetnici, čije pravno znanje nitko neće dovoditi u pitanje, asistirali u tom »premrežavanju Hrvatske«. Kad se zna da su u tome sudjelovali neki od najuglednijih pripadnika te javne službe, nije čudo što ima naznaka da su neki manje ugledni i manje poznati odvjetnici organizacijama, što su »manje sofisticirano« uspostavljale monopol nad poslovima koji uključuju nasilje i koji su eksplicitno nezakoniti, služili kao pomoćnici u činjenju kaznenih djela i njihovu prikrivanju.

Hrvatskom je društvu prijeko potrebna lustracija, očišćenje od grijeha počinjenih za tri prethodna totalitarna poretka. Valja izgraditi demokratske institucije, a taj se »proces izgradnje institucija« ne može ograničiti samo na ostvareno nedavnim ustavnim promjenama. Nužno je izgraditi i stabilne institucije u društvu, a jedna od njih je i autonomna odvjetnička javna služba. Tri totalitarna poretka nisu posve izjela supstancu, pa je Odvjetnička komora dosad, i u vrijeme komunizma i u vrijeme Tuđmanova režima, izbjegla da joj se izvana nametne vodstvo koje bi organizaciju podvrglo ideološkim interesima režima. Izgradnja demokratskog društva, oslobođena bilo kakvih monopola, bit će otežana ne bude li promjena u vrijednosnom sustavu Odvjetničke komore kao staleške organizacije. Komora mora svoje članove zaštititi od pritiska vlasti, npr. zahtjeva financijske policije da »radi revizije poslovanja« odvjetnika dobije uvid u njihove spise (a takve su se stvari događale, pa je čak navodni borac za načelo vladavine prava, predsjednik županijskoga suda i sudačke udruge, dopustio financijskoj policiji na svome sudu uvid u sudske spise), jer se time štite autonomija odvjetništva, kao javne službe, i prava klijenata. Isto tako, komora mora uspostaviti razuman odnos prema odvjetništvu kao profitabilnom poslu i obvezama što ih donosi pozicija javne službe.

Ustavni položaj zajamčene samostalnosti i neovisnosti donosi sumu privilegija onima koji su zadovoljili standarde, što ih Odvjetnička komora propisuje svojim članovima. Ti standardi (i stručni i moralni) moraju biti visoki, jer su obveza koja proizlazi iz takve ustavne pozicije, a i jamstvo da će odvjetništvo, kao javna služba, biti zaprekom uspostavljanju monopola sile i moći. Upravo suprotno donedavnoj žalosnoj praksi, u kojoj su neki od odvjetnika, zloupotrebljavajući je, dovodili u pitanje autonomiju profesije.