Široj javnosti ta bi se tvrdnja mogla učiniti nevažnom makroekonomskom ezoterijom, no to nije tako. U ekonomskoj literaturi posljednjih godina - osobito u radovima istraživača MMF-a u čijem se okrilju formiraju svjetski ekonomski standardi - sve se odlučnije iznose dokazi kako se fiskalna i monetarna politika moraju tijesno koordinirati. Štoviše, u malim i otvorenim ekonomijama kakva je hrvatska, gotovo da se moraju i formalno objediniti.

Nažalost, Hrvatska ima bogato i gorko iskustvo pogrešne ekonomske politike. Posljednjih godina svoje vlasti HDZ-ova je vlada povela strahovito ekspanzivnu fiskalnu politiku povećavši porezno opterećenje u zemlji za više od 30 posto. Hrvatska narodna banka upozoravala je na tu činjenicu, ali na nju nije mogla utjecati. Mogla joj je samo kontrirati restriktivnom monetarnom politikom.

Gospodarstvo se našlo u škripcu: poreznici su iz njega iscijedili i zadnju lipu, a centralni bankari su povukli novac i iz njegova okruženja. Nakon što je iščezao najveći dio hrvatskih tržišta, nakon raspada komunističke industrijske iluzije, nakon ratnih razaranja - Hrvatsku je u recesiju bacila i amaterska HDZ-ova makroekonomska politika u kojoj su fiskaliia i monetarna politika vukle na suprotne strane.

Sada se pred saborskim zastupnicima nalazi Zakon o HNB-u koji za centralnu banku traži još veći stupanj nezavisnosti no prije. Na prvi pogled, to je poželjno načelo, ali - upozoravaju vodeći svjetski ekonomisti - primjerenije velikim i razvijenim ekonomijama. U malim i otvorenim zemljama pojam nezavisnosti centralne banke sve se češće zamjenjuje pojmovima autonomije, odgovornosti i vjerodostojnosti. A zemija poput Hrvatske jednostavno ne može imati vjerodostojnu i uspješnu monetarnu (odnosno tečajnu) politiku ako ona nije precizno uskladena s fiskalnom.

Prema postojećim propisima, hrvatski ministar financija može prisustvovati sjednicama Savjeta HNB-a, ali ne može glasovati o njegovim odlukama. Može saslušati mišljenje i prijedloge centralnih bankara, ali ih ne mora usvojiti i po njima postupati. I obrnuto: guverner HNB-a mora saslušati upute, ultimativne zahtjeve ili prijetnje vlade, ah ih potom može hladno ignorirati.

Monetarna i fiskalna vlast se, dakle, uzajamno "informiraju". Potom se svatko vrati u svoj ured pa i državna riznica i HNB istodobno na plitkom hrvatskom novčanom tržištu masovno prodaju svoje vrijednosne papire i - neovisno jedan od drugog - povlače novac iz optjecaja. Ili, HNB posve zaustavlja rast količine novca u zemlji upravo u vrijeme kad su se plaće gotovo udvostručile. I premda se javno zaklinje da je njegova politika apsolutno neutralna, HNB zapravo prema privredi postupa izrazito restriktivno, kako je upozorio i HGK.

Zbog svega toga Međunarodni monetarni fond sve se više, čak i u svojim tehničkim dokumentima, zauzima za formalnu koordinaciju fiskalne i monetarne politike, osobito u malim i otvorenim ekonomijama. Navest ćemo samo radove Laurensa i de la Piedre iz ožujka 1998. i Worrella iz ožujka 2000. Pritom, nije riječ samo o nekakvoj internoj i dobrovoljnoj koordinaciji: MMF smatra da zemlje poput Hrvatske moraju oformiti službeno, državno koordinacijsko tijelo za te dvije najvažnije poluge makroekonomske politike.

To tijelo imalo bi tri glavne zadaće. Prvo, učinkovito usuglasiti monetarnu i fiskalnu politiku tako da one budu konzistentne i da optimalno podrže gospodarski rast. Putem koordinacije, HNB i riznica trebaju zajednički istupati pred javnošću i objavljivati zajedničke ciljeve i postignuća makroekonomske politike, dakle, osigurati joj transparentnost. Samo u tom slučaju Vladina ekonomska politika može postići vjerodostojnost i osvojiti povjerenje stručnjaka i gospodarstvenika u zemlji i svijetu.