Dok se u Hrvatskom saboru i oko njega upravo lome koplja oko toga kako u državnom proračunu pomiriti velike socijalne potrebe stanovništva i presahle izvore financiranja, čini se da u Rijeci nema takvih problema. Dok se u državi vodi žestoka javna rasprava o podjeli proračunskog kolača, pri čemu čak i pojedini ministri otvoreno polemiziraju o tome je li Crkvenčev prijedlog državnog budžeta presocijalan i premalo razvojan, u Rijeci takvih rasprava gotovo da i nema.

Već je i sama priprema za donošenje gradskog proračuna, uobličena u nedavno usvojenim smjernicama odjela gradske uprave, prošla bez većih lomova i odjeka, a nema baš nekih naznaka da će i upravo utvrđeni prijedlog proračuna za iduću godinu izazvati neke veće dvojbe. To što u Rijeci nema javnih svađa između “gradskih ministara”, odnosno pročelnika pojedinih resora oko toga kako će se dijeliti novac poreznih obveznika i nije tako čudno.

Posljedica je to stila bivšeg gradonačelnika Slavka Linića koji si nikada nije dopustio da članovi njegova kabineta javno lamentiraju o nečemu što još nije poprimilo konačni oblik. Logično je da je taj stil, u kojem se, ako već treba biti svađe, to onda čini iza zatvorenih vrata, zadržan i dolaskom Linićeva nasljednika Vojka Obersnela. No, zabrinjavajuće postaje to što o gradskom proračunu sve manje raspravljaju političke stranke, kako vladajuće, tako i opozicijske, a o ostalim nepolitičkim ili neprofitnim organizacijama da se i ne govori.

Ta činjenica ukazuje na jednu drugu stvar: da u Rijeci više nema prave i jake opozicije. Silaskom HDZ-a s vlasti u državi, pripadnici lokalne organizacije te stranke izgubili su svaku volju za bilo kakvo nadmetanje s aktualnom vlašću u gradskoj vijećnici, štoviše, sve češće se događa da i oni podržavaju prijedloge Poglavarstva kojem bi trebali biti opozicija. Tako su se i mogle dogoditi neobične situacije da je nekoliko novih pročelnika, odnosno članova Poglavarstva, koji su na te dužnosti imenovani nakon 3. siječnja, dobilo jednoglasnu podršku Gradskog vijeća. Primjerice, kada je Obersnel u ožujku ove godine imenovan gradonačelnikom, za njega su glasali svi vijećnici HDZ-a, što nikad nije uspjelo poći za rukom ni jednom Liniću.

Ali, kad se bolje razmisli, HDZ zapravo i nije bio prava opozicija gradskoj vlasti, iz jednostavnog razloga što je uvijek oponirao s pozicija sile koja je proizlazila iz jačine njegove vlasti na državnoj razini. Ljudi te stranke ionako su imali veliku ekonomsku moć držeći ključne poluge državnih tvrtki i ustanova u Rijeci, pa bi se prije moglo reći da je gradska vlast, s ono malo ovlasti što ih je imala, bila opozicija HDZ-u, a ne obratno. No, sada kada je i na državnoj razini na vlast došla približno ista politička opcija, kakva već duže vrijeme drži i lokalnu samoupravu u Rijeci i većem dijelu Primorsko-goranske županije, a HDZ još uvijek proživljava sudbinu nekadašnjeg SKH, postavlja se pitanje tko je uopće opozicija u Rijeci.

Formalno, tu ima nekoliko stranaka, ali one se ne uspijevaju nametnuti kao značajniji korektiv Obitelji, iz jednostavnog razloga što je najveći dio njih na državnoj razini opet dio “šestorke”. To je za mnoge od njih prilično nezahvalna pozicija, pa zašto bi oni tu nešto “petljali”, kad ionako računaju da će se na lokalnim izborima za koji mjesec i oni, neki ponovno, a neki prvi put, pokušati ugurati u tu istu “Obitelj”. Iz te se koalicije, pak, unatoč periodičnim trzavicama i međusobnim nezadovoljstvima, nitko ne usuđuje istupiti baš u ovom času. Javna je tajna da se SDP, PGS i HNS, koji dakle drže tu gradsku vlast, u posljednje vrijeme sve manje vole, ali dojam je da se to pomanjkanje ljubavi vrlo lako kompenzira međusobnim ustupanjem funkcija i položaja. Onda nije ni čudno da se, dok država na svakom koraku demonstrira štednju kako bi alimentirala uskraćivanje porodiljskih naknada i drugih socijalnih davanja, u Rijeci bez ikakva problema povećavaju transferi političkim strankama, gradskim vijećnicima i raznoraznim “umnicima” koji dobivaju velike novce za svoje “intelektualne usluge”.