Budućnost kontinenta raste u svim dijelovima Europe, ali s različitim očekivanjima i perspektivama. Nedavno sam proveo vikend u Solunu na 38. kongresu Udruženja europskih novinara (AEJ), koje je konzultativno tijelo Vijeća Europe. Kao član njegova Izvršnog odbora, založio sam se za promoviranje europskih ideja kao zadaće europski orijentiranih novinara. Umjesto mrkve koju mi s antemurale christianitatis priželjkujemo, od svoje duhovne zapadnoeuropske braće dobio sam štap preko balkanskih leđa.

Holandski kolega Rene Glaser tome se, naime, suprotstavio, kazavši da bih trebao znati da mnogi europski kolege u Bruxellesu pišu protiv širenja EU-a. Veća Europa financirat će se iz naših, a ne vaših fondova. U Zapadnoj Europi pada zanimanje za europske poslove. Danski referendumski sindrom odbijanja eura proganja podsvijest građana onih europskih zemalja koji su ga izglasali. Mislilo se da će izborna kriza u SAD-u podići euro, ali on i dalje pada. Za euro se npr. u Švicarskoj dobiva manje nego za svoju valutu. Možda će dugoročno euro naći svoje mjesto, ali građani žive i glasuju sada.

A što bismo onda mi koji dolazimo iz novih srednjoeuropskih zemalja trebali činiti — optirati za balkanizaciju? U AEJ-u su i protiv regionalizma. Disidenti talijanske sekcije su osnovali vlastitu grupu, ali je njezino članstvo odbijeno tvrdnjom da AEJ nije europska regionalna nego europska nacionalna organizacija. Odbilo se i glasovanje po sistemu Vijeća Europe — jedna zemlja jedan glas, a prihvatio sistem 10 članova 1 glas. Boravak u Solunu dobro mi je došao da uočim kako se i u europskim strukturama vodi neprestana borba za nametanje modusa vladanja.

Da bi ostala u igri, starija talijanska sekcija obećala je podržati grčkog delegata za novoga generalnog tajnika AEJ-a, a Grci su se obvezali dobiti podršku Njemačke, obećavši poduprijeti njemački mandat za predsjednika. Njemačka sekcija, koja ima najviše članova, osigurala je da se ovaj odnos snaga provede i učinila najviše da se u ovo udruženje postupno uvode sekcije iz srednje i istočne Europe, naglasivši da je sada na redu restrukturiranje ove organizacije i definiranje nove politike vanjskih odnosa AEJ-a.

Sve je to bila korisna duhovna propedeutika za razumijevanje događanja oko Nice i u Nici, gdje se EU trebao prilagoditi zakonima vlastita organskog razvoja. Velike nacionalne "sekcije" Francuska i Njemačka i dosad su iskazivale volju za europskim pluralizmom u odlučivanju, premda se teško oteti dojmu da su ti pluralizmi imali dimenziju monopluralizma, tj. da se nominirani europski pluralizam ima izvoditi u njihovu krajnju korist.

Njemačka je možda svjesnija zasićenja europejstvom na Zapadu i želi se europski osigurati na Istoku, postajući glavnim zagovornikom primanja srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja u EU. Francuska bez podrške zapadnih zemalja, usprkos svom pravu veta u Vijeću sigurnosti UN-a i atomskom oružju, može u budućnosti kvalificiranog dvostrukog odlučivanja, za što su se i kao kandidati za primanje u EU zalagali i Slovenci, biti otjerana u političku periferiju Europe.

Prihvaćanjem Europske povelje o temeljnim pravima kao svojevrsnog manifesta za socijalniju Europu, EU je deklarativno odbio globalističku, amerikaniziranu, brutalnokapitalističku viziju europskog kontinenta. Međutim, budući da i njemački i francuski političari brane boje banaka, a ne radnika, u borbu protiv supremacije novca nad ljudima uključili su se radnici i sindikati, protestirajući protiv "globalizacije" kao alibi-ideje koja politokraciji omogućuje da u ime globalne kompetitivnosti neprestano ruši životni standard i stečena socijalna prava Europljana bez granica.

U Nici se pozivu na solidarnu Europu odazvao i čuveni poljski sindikat Solidarnošć. Sigurnost europskog društva i duhovne slobode svih njegovih građana — kao posljedice ekonomskoga, monetarnog i političkog ujedinjavanja europskih država — trebao bi biti trajni cilj "europskog sna". Do sada je primat nad europskim snom isključivo imala sigurnost financijskih i vojnih tržišta — monete i bajunete. Danas i sutra igra se veliko finale kojim se treba dovršiti institucionalna reforma EU-a. Ako do toga ne dođe — doći će u pitanje vjerodostojnost EU-a i odgoditi primanje novih članica. Štoviše, morat će se obnoviti pregovori i sve vratiti u poziciju status quo ante.

S obzirom na prestiž EU-a i usvojene sigurnosne i gospodarske modalitete njegova daljnjeg funkcioniranja, ne bi trebalo sumnjati da će se pronaći snage za povijesni kompromis koji nalaže logika zajedničkog kontinentalnog razvoja europskih država čije je neslaganje oko principa i metoda ostvarivanja budućnosti prouzročilo dva svjetska rata. Valja istaknuti da su vodeći eksperti EU-a prije Nice potrošili 300 sati na usklađivanje prijedloga bez opipljivijih rezultata, no za razliku od njih političari imaju mandat za presijecanje Gordijskog čvora.

Eurounijske članice brine način artikuliranja i funkcioniranja buduće europske cjeline, jer države 12 + 1 koje kandidiraju za ulazak u punopravno članstvo, umnogome će povećati teritorij i stanovništvo EU-a. Nove članice nemaju ni iskustvo djelovanja u takvom tipu međunarodne zajednice ni osjećaj odgovornosti za funkcioniranje EU-a, već se, primjerice, uglavnom bore za mjesto komesara u Europskoj komisiji — iako komesar djeluje samostalno, a ne po napucima zemlje iz koje dolazi. Novi i stari članovi EU-a trebat će još dugo vremena da se izliječe od svojih dječjih i staračkih bolesti, no glavno je da postoji nada u sveopće europsko ozdravljenje.