Neočekivano i izvan konteksta konferencije stranih gospodarstvenika, potpredsjednik hrvatske Vlade i predsjednik njezina Savjeta za odnose s Haaškim sudom dr. Goran Granić progovorio je ovoga tjedna još jednom o tom Sudu. "Haaški sud treba razlikovati odgovornost za agresiju i zločine od pojedinačnih zločina, a Vlada neće dopustiti mijenjanje povijesti i povijesnih činjenica. Ne prihvaćamo političke manipulacije da su se na ovom prostoru sukobila balkanska plemena i da ih treba kazniti", rekao je potpredsjednik Vlade, koji se inače ne voli razmetati velikim riječima, pred auditorijem potpuno neprimjerenim za takvu vrstu poruke. Između Haaškog suda i Hrvatske na pomolu su, sad je već prilično jasno, nove napetosti. No, pitanje je zašto hrvatska Vlada, preciznije hrvatska diplomacija, nije službeno reagirala na javne istupe dvoje čelnih ljudi Suda, tužiteljice Del Ponte i predsjednika Jorde, na odgovarajućim mjestima - pred Glavnom skupštinom UN-a i Vijećem sigurnosti - i upozorila na to da su neki detalji njihovih govora u dubokom neskladu s mandatom koji su im ta tijela dala.

Da ljetošnji dopis haaškog tužiteljstva hrvatskoj Vladi, u kojem se govori o Republici Srpskoj Krajini (bez navodnika), napadu HV-a na srpske snage i glavni grad te države bez navodnika - Knin - nije bio tek puki eksces, već odraz tužiteljskog pristupa istrazi, potvrdio je u nešto sofisticiranijoj formi i nedavni govor glavne tužiteljice Carle del Ponte pred Vijećem sigurnosti.

"Hrvatskom kampanjom protiv Srba u Hrvatskoj" naziva operaciju Oluju u svojem govoru pred Vijećem sigurnosti Carla del Ponte. Takva formulacija apsolutno negira legitimitet operacije Oluje, svodeći je na etnički obračun s ciljem etničkog čišćenja i apsolutno je suprotna rezoluciji Glavne skupštine UN-a o hrvatskim okupiranim teritorijima, koja je prethodila operaciji i dala joj međunarodnopravni legitimitet. A glavna tužiteljica nema mandat mijenjati rezolucije Glavne skupštine UN-a. Glavna tužiteljica jednom je spomenula, a predsjednik Suda Jorda više je puta u svojem službenom obraćanju Vijeću sigurnosti i Glavnoj skupštini govorio o "političkim zbivanjima na Balkanu", o nadi da će nakon njih "balkanske države poštovati svoje međunarodne obveze" te upozorio da "nacionalizam u svojoj najvirulentnijoj formi" još živi i još može omesti "zahtjevnu i nekad bolnu provedbu pravde", bez koje nema "duboko ukorijenjenog i trajnog mira na Balkanu". Od hrvatske se diplomacije očekivalo da podsjeti i Glavnu skupštinu i Vijeće sigurnosti na to da oni nikad nisu donijeli odluku o osnivanju međunarodnog kaznenog suda za Balkan, već suda za područje bivše Jugoslavije, i da nisu ni tužiteljici, ni predsjedniku suda povjerili nikakvu mirovnu misiju na tom području, već su ih zadužili neka istraže i sude za točno precizirane vrste ratnih zločina spomenutih u Statutu.

Vrijednosni su sudovi predsjednika Jorde kada praktički izjednačava hrvatsku i jugoslavensku suradnju s Haaškim sudom, kada govori o početku demokracije u Hrvatskoj i povratku demokracije u SRJ i oni govore prije svega o njegovim kriterijima. Ali, očekivalo bi se od hrvatske diplomacije da upozori koliko su ti kriteriji neujednačeni - da se Jugoslavijom slobodno šetaju glavni optuženici za ratne zločine, a da haaški tužitelji slobodno u Zagrebu pregledavaju arhive bivše Herceg Bosne pronađene u Hrvatskoj, koji mogu voditi do optužnica nekih ljudi iz bivšeg hrvatskog vrha, ali ih to ne zadovoljava, već traže da hrvatski organi pretražuju arhive i nađu dokumente koji ne postoje. U tom bi kontekstu hrvatska diplomacija mogla i podsjetiti na to da je bivša predsjednica Suda na zahtjev bivše tužiteljice prijavila Hrvatsku za nesuradnju sa Sudom Vijeću sigurnosti zbog neizručenja Mladena Naletilića Tute i osporavanja nadležnosti nad Bljeskom i Olujom. Razloge prijave nova je hrvatska vlast uklonila već na početku mandata, a i tužiteljica Del Ponte i predsjednik Jorda propustili su o tome izvijestiti Vijeće sigurnosti. Naprotiv, tužiteljica u svom obraćanju Vijeću sigurnosti traži novi pritisak na Hrvatsku kako bi pospješila dostavu dokumenata jer je smeta što se kod nekih dokumenata Hrvatska poziva na interese nacionalne sigurnosti, pravo zajamčeno (i) presudom o sub poeni toga suda.

To je tek nekoliko detalja na koje bi diplomacija svake zrele države upozorila i Vijeće sigurnosti, koje je osnovalo Sud, i Glavnu skupštinu, koja imenuje njegove suce. To je ujedno bila prigoda da se upozori na naznake da Sud pokušava revidirati blisku povijest, pretvarajući ratove u Hrvatskoj i BiH u etničke sukobe, ignorirajući pritom čak i prethodne rezolucije svojih osnivača. No, hrvatska je diplomacija propustila reagirati na pravome mjestu na te istupe, a Granićevo pismo Carli del Ponte ne može biti nadomjestak za to. O razlozima se može samo nagađati i vjerojatno ih treba tražiti u sukreiranju vanjske politike pomiješanom s nekim osobnim računicama. Naime, diplomacija koja je znala, dok je još bila u nastajanju, u mnogo složenijim uvjetima pribaviti rezolucije koje su jamčile hrvatski integritet u avnojskim granicama i kvalifikaciju o okupiranim hrvatskim područjima, danas je vjerojatno tehnički u stanju službeno upozoriti da bi se Haaški sud tih rezolucija morao pridržavati. Ali, ako se na Zrinjevcu i prepozna potreba za službenim odgovorom, pitanje je što će o tome reći Pantovčak, koji je u posebno prisnim odnosima sa Sudom, kako će se to odraziti na buduće sukreiranje vanjske politike i sukreiranje veleposlaničkih mjesta... U bivšem su sustavu trvenja između Zrinjevca i Pantovčaka bila stalna, ali u ovakvim je slučajevima postojala apsolutna suglasnost. Danas se zaštita nacionalnog interesa pred UN-om, za koju postoje valjani argumenti, prepušta osobnim kalkulacijama i šutnji. A kada bude objavljena prva optužnica za Oluju kao kampanju planskog i smišljenog etničkog čišćenja Srba s ovih prostora? Hoće li onda hrvatski politički vrh na skupu slastičara odlučno poručiti da bi se u svome radu Haaški sud trebao pridržavati barem rezolucija svojih osnivača?

Piše: Višnja Starešina