Jedna sudska zabrana i jedna smrt izazvale su novu lavinu otkrića o tragediji na Bleiburškome polju, kada su nakon Drugoga svjetskog rata zapadni saveznici Titu i Staljinu izručili stotine tisuća izbjeglica i zarobljenika. Većina ih je okrutno ubijena, često bez ikakva povoda i suda. Britanski povjesničar grof Nikolai Tolstoy desetljećima je istraživao tragediju i pronašao dokaze o suodgovornosti Britanaca za taj zločin. Kao najodgovornijega na britanskoj strani optužio je brigadira Tobyja Lowa, koji je kasnije dobio titulu i postao lord Aldington, tadašnjega zapovjednika britanskih snaga u okupiranoj Austriji.

Aldington je 1989. tužio Tolstoya za klevetu i na prilično sumnjivu suđenju Tolstoy je osuđen na najveću ikad izrečenu kaznu: morao je Aldingtonu platiti 1,5 milijuna funti (18 milijuna kuna) odštete i bilo mu je zabranjeno bilo što govoriti ili objavljivati o Aldingtonovoj ulozi u Bleiburgu za Aldingtonova živa. Prošloga četvrtka lord Aldington umro je od raka u 86. godini, a Večernjem listu, prvom u svijetu, grof Tolstoy povjerava o čemu je morao šutjeti.

- Otkako je u studenome 1989. završilo suđenje, pronašao sam mnogo novih dokaza. Već u siječnju, zbog promjena koje su nastupile, mogao sam prvi put otići u Jugoslaviju. Najprije sam išao u Beograd ispitati generala Milana Bastu, koji je preuzimao zarobljenike na Bleiburgu. Prvo sam dugo razgovarao s njim, a potom sa Simom Dubajićem, koji je zapovijedao i organizirao likvidacije zarobljenika. On mi je opisao sve što se događalo u Kočevskom Rogu. Simo Dubajić posvjedočio je da je i on, licem u lice, pregovarao s Tobyjem Lowom u Austriji. Najvažnijega svjedoka našao sam u Ljubljani. To je bivši komesar dr. France Hočevar, kojega je Tito poslao u Austriju da pregovara s Britancima o predaji zarobljenih Hrvata, Slovenaca, Srba i Crnogoraca. Hočevar mi je potvrdio da je pregovarao upravo s Tobyjem Lowom, a Low je na suđenju tvrdio kako je iz Austrije otišao prije izručenja - vrlo je precizan grof Tolstoy.

- Aldington je pod zakletvom na suđenju tvrdio kako on nikada nije izdao zapovijed časnicima da varaju zarobljenike, nego da su oni to učinili na svoju ruku. No, dr. Hočevar, koji nije pratio suđenje u Londonu, opisao mi je, iako ga o tome nisam ništa pitao, kako mu je Aldington rekao: "Ja ću izdati zapovijed britanskim časnicima da kažu zarobljenicima kako će ići u Italiju, ali ću ih poslati kroz tunel Rosenbach do Drave, a tada o vama ovisi što će biti s njima". Nema nikakve sumnje da je Aldington suodgovoran za pokolje - zaključio je Tolstoy.

Prema njegovim spoznajama, Hočevar je došao u britansku zonu i pregovarao s Tobyjem Lowom 15. svibnja 1945. U službenom izvješću o pregovorima s partizanima Low je zapisao kako je s Hočevarom dogovorio predaju Hrvata, koji su od svih zarobljenika bili najocrnjeniji među Britancima, pa je Low zaključio da se zbog njihova izručenja nitko neće uznemiriti. Sve do razgovora s Hočevarom nije bilo poznato što je Toby Low uistinu dogovorio s partizanskim izaslanikom. Hočevar je otkrio Tolstoyu kako je Low pristao izručiti sve zarobljenike podrijetlom iz Jugoslavije, ne samo Hrvate. Znači da je Low lagao i u svom vojnom izvješću.

- Na povijesnome sastanku na Jalti Roosevelt, Staljin i Churchill odlučili su da će nakon rata svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a biti vraćeni. Roosevelt i Churchill već su tada znali da se mnogi s područja SSSR-a ne žele vratiti. Još prije Jalte Churchill je u tajnosti odlučio da britanske snage uporabe silu protiv onih koji se ne žele vratiti, i to ne zbog Staljina, nego zbog teškoća u kojima se nalazila iscrpljena Europa. Amerikanci nisu tome bili skloni, ali su i oni pristali. Dogovor na Jalti nije imao nikakve veze s hrvatskim izbjeglicama i zarobljenicima na Bleiburgu. Naprotiv, postojala je izričita odluka Churchilla i Roosevelta da se "Jugoslavene ne izručuje Titovim partizanima". Čak ni ustaše - tvrdi Tolstoy.

O toj odluci bio je obaviješten feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi. Postojala je samo jedna iznimka: dokazani ratni zločinci morali su se izručiti kako bi im se sudilo u njihovoj zemlji.

Grof Tolstoy dragocjenim svjedokom smatra bivšega britanskog obavještajca, kojega je sam pronašao, a koji je na kraju rata operirao na okupiranome području Njemačke i Austrije. Taj je obavještajac visokog ranga otkrio kako Toby Low planira izručiti Hrvate, Kozake i druge zarobljenike Titovim i Staljinovim krvnicima, protivno odluci Churchilla i Roosevelta. Obavještajac je iz Njemačke poslao upozorenje ministarstvu vanjskih poslova u London.

Partizanski komesari Milan Basta i Simo Dubajić bili su niži po rangu, a glavni pregovarač bio je dr. France Hočevar. Basta i Dubajić opisali su kako su tekla izručenja i kako su partizani ubijali zarobljenike.

Simo Dubajić, koji je organizirao likvidacije, ispričao je kako je u Kočevju organizirao otpremanje zarobljenika do jama, gdje su ih egzekutori ubijali iz vatrenoga oružja, klali noževima ili udarcima maljem bacali u jamu. Na kraju dana u jame su bacali bombe. Likvidacije zarobljenika trajale su od dva do tri tjedna. Egzekutori bi poludjeli od ubijanja i komesari su ih slali na liječenje u sanatorij na Bledu. Jedan Dubajićev prijatelj ubio je sina iz čista mira, a potom i sebe. Tolstoy se prisjeća kako je Dubajić 1990. rekao:

- Da je Tito tražio da ubijem svoju majku, ubio bih je.

- Te sam dokumente nakratko vidio dva dana prije tiskanja moje knjige "Ministar i pokolji". Stigao sam kopirati samo nekoliko stranica i u knjigu uvrstiti nekoliko citata. Tijekom suđenja opetovano smo tražili te dokumente, ali ministarstvo vanjskih poslova dugo nije odgovaralo, a onda je tvrdilo da ih ne može naći, da bi potom dalo nekoliko fotokopija koje nisu bile korisne za obranu. Linda Chalker, zamjenica tadašnjega ministra Douglasa Hurda koji je bio na putu, nije bila upućena u zakulisne igre i otkrila je da su svi traženi dokumenti nestali određenoga dana bez ikakva traga. Za slučaj nestalih dokumenata zainteresirala se i jedna TV-producentska kuća te počela istragu o tome kako vlada prikriva dokaze da bi pomogla lordu Aldingtonu. Kad je producentica zatražila objašnjenje ministarstva, ministar Hurd odgovorio je kako se dogodilo nešto čudnovato i kako je čistačica u nekom ormaru pronašla izgubljene dokumente!

Tek kad smo na kraju suđenja dobili nestale spise, uvidjeli smo što su Aldington i njegovi prijatelji htjeli zatajiti. Ti su dokumenti pokazali da je cijela operacija izručenja bila ne samo nemoralna i neautorizirana s viših mjesta nego i apsolutno nepotrebna. Feldmaršal Alexander, čim je obaviješten da se u Austriji nalazi mnogo izbjeglica, poslao je depešu Eisenhoweru: "Mi ne možemo zbrinuti sav taj svijet u Austriji. Ja sam spreman uzeti Jugoslavene i smjestiti ih u kampove u Italiji, možete li vi preuzeti Kozake?" Eisenhower je najprije odgovorio da ne može, jer ima previše problema u Njemačkoj. Alexander je također poslao kopiju depeše Churchillu, pa je i on urgirao kod Eisenhowera i zamolio ga da pomogne. Idućeg dana Eisenhower je poslao telegram Alexanderu da će ipak prihvatiti Kozake - ističe Tolstoy.

- Novoga materijala o Bleiburgu ima više nego što može stati u jednu knjigu. Imam sređene sve dokumente, po datumima kad se što dogodilo. Sada pišem biografiju, a potom će vjerojatno doći na red nova knjiga o pokoljima, u kojoj će se napokon utvrditi povijesna istina - povjerio nam je Tolstoy.