Zakonodavac u izmjenama Zakona o sudovima ustraje na tajnosti sadržaja ocjene sudačkog rada, što se čak proglašava službenom tajnom. Javnost bi, dakle, mogla znati da neki sudac ima ocjenu 1 ili 5, ali ne i zašto ih je zaslužio. Sudac nezadovoljan ocjenom može se na nju žaliti, ali javnost ne bi mogla znati zašto je neki sudac dobar ili loš. A građani bi to imali pravo znati jer upravo oni iz poreza plaćaju suce. I plaćaju ih dobro jer je već početnička sudačka plaća dvostruko viša od prosječne hrvatske plaće. Zašto onda građani ne bi imali pravo znati zašto je neki sudac odlikaš, a drugi ne. Kada oni i tako ne mogu birati tko će im suditi. Plaćaju obilno i druge državne dužnosnike, ali njih, za razliku od sudaca koji su na dužnosti doživotno - do 70 godine života, mogu promijeniti na izborima ako ne zaslužuju peticu.

Suci nisu ni maloljetnici da bi podaci o njima bili zaštićeni, niti bi se sadržaj ocjene trebao ticati podataka koji spadaju u sferu privatnosti. Ocjena se, naime, određuje prema kvaliteti i kvantiteti rada, poštivanju rokova, stručnu znanju, marljivosti, odnosu prema drugim sucima i strankama, sposobnosti usmenoga i pismenog izražavanja. I što bi tu trebalo biti tajno? Jedini razlog proglašavanja tajnom podataka o sadržaju ocjene profesionalna rada sudbenog dužnosnika, mogao bi biti u čuvanji ugleda sudaca. O vlastitom ugledu suci bi sami trebali voditi računa i prije negoli dođe do ocjenjivanja. Suci početnici ocjenjivali bi se svake godine, a ostali svake treće.