LONDON, 11. studenoga - »Nadam se kako će sudska zabrana da objavljujem išta o lordu Aldingtonu biti ukinuta možda već do kraja tjedna«, izjavio je za Vjesnik Nikolai Tolstoy, u povodu smrti nedavno preminulog lorda. Grof Tolstoy bio je u sporu s Aldingtonom, koga je krajem osamdesetih okrivio da ima krvave ruke, zato što je tisuće Kozaka, Hrvata i Srba na prijevaru ili silom izručio tadašnjim sovjetskim odnosno jugoslavenskim vlastima koje su se onda s njima najkrvavije obračunale.

Aldington je tada tužio Tolstoya zbog klevete, te 1989. ishodio najveću odštetu u povijesti britanskog sudstva - 1,5 milijuna funti. Tolstoy se međutim zarekao da nikada neće Aldingtonu platiti ni penija od te astronomske kazne. Ostao je dosljedan, proglasivši bankrot. Čuvena parnica imala je još neke posljedice. Tolstoyjeva knjiga »Ministar i pokolji«, koja govori o nasilnim izručenjima na kraju Drugog svjetskog rata, bila je zabranjena i povučena iz britanskih knjižara i knjižnica, a njeni su primjerci, kako tvrdi autor, uništeni. U tom kontekstu zabranjeno mu je da išta više objavljuje o Aldingtonu, a time i o masovnim izručenjima.

Nakon desetljeća prisilne šutnje Tolstoya svrbe prsti da piše i dalje. »Zadnjih deset godina radio sam marljivo, a nakon pada komunizma dobio sam uvid u bezbroj novih dokumenata pohranjenih u ruskim arhivima«, ispričao nam je u ponedjeljak Tolstoy. Kaže kako mu je predsjednik Jeljcin osobno potpisao odobrenje da može istraživati. Još početkom devedesetih Tolstoy je posjetio i tadašnju Jugoslaviju te razgovarao s ratnim partizanskim generalom Francom Hočevarom, koji se tajno nagodio s lordom Aldingtonom da se Hrvati i drugi jugoslavenski zarobljenici izruče na prijevaru, da im se kaže da putuju u Italiju. Hočevar mu je rekao da je prijevara bila Aldingtonova ideja. Razgovarao je također i sa partizanskim komesarom Milanom Bastom, koji je preuzeo izručene ljude, te sa, kako se prisjeća, »strašnim Simom Dubajićem«, partizanskim komesarom koji je organizirao klanje i ubijanje zarobljenika u Kočevju. »Nadam se da ću nakon pada Miloševića doprijeti i do važnih arhivskih materijala, pohranjenih u Beogradu«, kaže Tolstoy.

Taj britanski povjesničar ruskog porijekla pokušava u međuvremenu preko svojih odvjetnika ishoditi ukidanje zabrane da dalje objavljuje išta što se tiče lorda Aldingtona. Tolstoy tvrdi da je zabrana postala besmislenom jer da se po engleskom zakonu ne može oklevetati mrtvu osobu. Protivno bi značilo da povjesničari ne mogu kritizirati , na primjer, kralja Ivana bez zemlje, smatra on. On je optimist što se tiče ishoda, premda u ranijim sudskim okršajima nije dobro prolazio.

U neprilike ga je uvalio pamflet protiv Aldingtona, koji je u Drugom svjetskom ratu - dakle prije stjecanja lordovske titule - bio britanski časnik Toby Low. Na samom kraju rata Low se s Osmom britanskom armijom zatekao u Austriji, kao brigadir. Tolstoy ga tereti da je, ignorirajući naredbe svojih nadređenih - na vlastitu ruku, izdao zapovijest da se Kozaci, ustaše, domobrani, a uz njih i ostaci četnika, ljotićevaca, nedićevaca masovno i bez razlike izruče Staljinu odnosno Titu - i time pošalju u gotovo sigurnu smrt. (Publicist Nigel Nicolson, koji je u vrijeme nasilnih izručenja bio mladi britanski vojni kapetan, zauzima nešto blaži stav prema Aldingtonu, tereteći ga samo za »nehat i ravnodušnost« prema ratnim zarobljenicima. No u jednom napisu u povodu Aldingtonove smrti i on ovih dana priznaje da je 1945. u britanskom vojnom sektoru u Austriji došlo do »kršenja Ženevske konvencije i tradicija britanske armije, zbog izdaje ljudi kojima smo dodijelili azil«).

Nakon sudske bitke s Aldingtonom, Tolstoy je, početkom devedesetih, proglasio bankrot, a on i njegova obitelj našli su se u ozbiljnim novčanim teškoćama. No kaže da su ga novčano pomagali mnogi - među ostalima i Aleksandar Solženjicin, Graham Greene te princ od Lihtenštajna. Ove godine umro je Tolstoyev očuh, pisac povijesnih romana Patrick O"Brian, ostavivši svome posinku nasljeđe od 1,5 milijuna funti. No poveo je računa da taj imetak, koliko može, zaštiti od pljenidbe, koju bi mogli narediti Aldington odnosno njegovi nasljednici. »Novac je stavljen u zakladu, tako da ja od njega mogu izvlačiti samo redovni prihod, ali nemam dosega na ukupnu svotu«, objasnio nam je lord Tolstoy. No kaže da mu zbog neplaćene kazne sada za vratom sjede nasljednici lorda Aldingtona, očekujući polovinu njegove obiteljske kuće (druga je polovina prepisana na Tolstoyevu suprugu).

Dva dana nakon Aldingtonove smrti, Tolstoy je platio 56.000 funti na ime sudskih troškova jedne druge parnice, koju je bio izgubio 1995., kada je Aldingtona tužio da se krivo zakleo oko datuma u svibnju kad je konačno napustio Austriju. Aldington je tvrdio da je to bilo 22. svibnja, a Tolstoy da je do toga došlo 25. svibnja 1945. Mala razlika bila je ključna, jer su se u ta tri dana dogodile neke najstrašnije stvari vezane uz nasilne repatrijacije ratnih zarobljenika. Tolstoy tvrdi da je sudu podastro dokumente koji pokazuju da je Aldington bio u Austriji do 25. svibnja 1945., ali da je sudac rekao kako to ne može biti istina »jer lord Aldington kaže da nije«.

Neki Tolstoyevi kritičari kažu kako je on »postao opsjednut« cijelim slučajem. On tvrdi da ga zanima samo istina. U svakom slučaju, ukidanje zabrane govora i pisanja vjerojatno je jedini način da se napokon do kraja rasvijetli jedna mračna epizoda s kraja Drugog svjetskog rata.