Ovo nije bio tjedan koji je promijenio svijet. Pa, ipak, konferencija Europske unije u Nici na kojoj je trasiran put za prijem novih članica Unije te dramatični rasplet završnice američkih predsjedničkih izbora koji je Georgea W. Busha doveo na prag Bijele kuće, mogli bi biti dva događaja koji će bitno utjecati na budućnost Europe, Amerike i svijeta. Štoviše, njemački kancelar Schroeder dodijelio je summitu petnaestorice epitet “povijesni”, dok je francuski predsjednik Chirac rekao da će Nica ući u europsku povijest kao “veliki događaj”. No, s obzirom na to da su se u Nici lomila koplja oko vitalnih pitanja sadašnjih i budućih članica Unije, oko raspodjele moći i utjecaja na donošenje odluka, treba vjerovati austrijskom kancelaru Schusselu da je konferencija više puta bila na rubu “potpunog neuspjeha”, što će reći da skup u Nici “nije bio izvanredan, ali da su njegovi rezultati solidni”.

Rječju, Europska unija je od Rimskog ugovora 1957. godine, kada su postavljeni temelji Europske ekonomske zajednice, preko Jedinstvenog akta 1986., Maastrichta 1992., Amsterdama 1997. i sada Nice, prešla dug i pustolovan put europskog ujedinjenja, koje će biti nastavljeno početkom 2003. godine primitkom prvih od šest, a potom još šest ili sedam novih članica. U međuvremenu, mnogi se pitaju i nagađaju kada će se kao punopravan član u društvu Europske unije naći i Hrvatska.

Kad je podjela Europe na Istok i Zapad izbrisana 1989. godine, padom Berlinskog zida, odmah se počela stvarati nova podjela - između srednje Europe i Balkana. Još prije izbijanja krize u bivšoj Jugoslaviji, srednjoeuropske države Poljska, Mađarska i Čehoslovačka neočekivano brzo su pretekle balkanske zemlje poput Rumunjske i Bugarske u pogledu napretka prema stabilnoj, demokratskoj vladavini. Te su tri države imale nekolika prednosti jer su bile nasljednice Habsburškog carstva i imale prilično veliku srednju klasu, dok su balkanske države bile opterećene stoljećima bizantijskog i turskog apsolutizma. Prihvaćanje Poljske, Republike Češke i Mađarske u NATO i njihova, uz Sloveniju, kvalifikacija za ulazak u Europsku uniju, govori o poraznoj politici koju je Zagreb vodio zadnjih sedam-osam godina. Hrvatska, koja je oduvijek pripadala srednjoeuropskom kulturnom i civilizacijskom krugu, svojom je arhaičnom i avanturističkom politikom poglavito prema Bosni i Hercegovini, ostala izolirana i po strani od europskih integracija. Početkom 2000. godine, u Hrvatskoj je učinjen zaokret, no upitno je koliko će demokratske promjene pratiti efikasna gospodarska i socijalna politika novih vlasti.

Još prije nego su Al Gore i George W. Bush potvrđeni kao stranački kandidati na predsjedničkim izborima, politički analitičari su nastojali odgonetnuti što bi za pojedinu zemlju, regiju ili čitav svijet značila pobjeda jednog ili drugog kandidata. Pisali smo o tome kakvog bi američkog predsjednika željela Europa, uz napomenu kako bez obzira tko će ući u Bijelu kuću kao njen 43. stanovnik, ne treba očekivati skore i krupne promjene niti u unutarnjoj niti u vanjskoj politici SAD-a, ponajprije zbog toga što će pobjedniku trebati dosta vremena da zaliječi političke podjele u zemlji u okolnostima kada i u Kongresu vlada blokirajuća ravnoteža snaga demokrata i republikanaca. No, kako Amerika danas, kao jedina istinska velesila postavlja politička, vojna, tehnološka i civilizacijska mjerila na zemaljskoj kugli, iluzorno je očekivati da će ona odustati od širenja svog utjecaja i moći, neovisno o tome tko će sjesti u predsjedničku fotelju. U Hrvatskoj se malo pisalo i govorilo o kandidatu koji bi u pogledu hrvatskih interesa i očekivanja bio poželjniji kao stanar Bijele kuće. Poznato je, međutim, da neki utjecajni američki Hrvati visoko cijene pozitivnu ulogu američke administracije i potpredsjednika Ala Gorea tijekom borbe hrvatskog naroda za neovisnost Hrvatske. Tijekom izborne kampanje predsjednički kandidat demokrata Al Gore je na crti globalne američke vanjske politike naglašavao potrebu i dužnost SAD-a da širom svijeta brani i štiti ono što se smatra američkim vrijednostima, demokraciju, Ijudska prava i sl., dok je stajalište republikanca Busha da Amerika treba intervenirati samo u slučajevima kada su ugroženi njeni strategijski interesi.

Premda Clintonov izaslanik za Balkan James O'Brian smatra kako nije vjerojatno da će nova američka administracija promijeniti svoju politiku u regiji, republikanac George W. Bush je baš na tom pitanju izazvao zaprepaštenje kada je kazao da bi američka uključenost na Balkanu trebala biti završena. Promjenom režima u Srbiji izgleda da se nije promijenila tamošnja odbojnost prema Clintonovoj administraciji, pri čemu su mnogi u Beogradu uvjereni kako je do vojne intervencije NATO-a ponajprije došlo upornošću državne tajnice Madeleine Albright, po kojoj su i nazvali kampanju zračnih bombardiranja “Madeleineinim ratom”. Neki istaknuti politički analitičari poput Alekse Đilasa i Amerikanca Teda Galena Carpentera, smatraju da je sa stajališta Srbije poželjnija pobjeda republikanca Busha, koga više interesira Amerika i koji će se barem manje miješati u unutarnje stvari Jugoslavije, za razliku od “osvetničkog duha” Ala Gorea. Štoviše, neki procjenjuju da bi Bushova administracija mogla imati i više razumijevanja za demokratsku konsolidaciju i gospodarsku obnovu Jugoslavije. A to miješanje, smatra Đilas, moglo bi se ulaskom Ala Gorea u Bijelu kuću nastaviti ucjenama u smislu nametanja Jugoslaviji rješenja za Kosovo, raznim uvjetovanjima njenog ulaska u međunarodne organizacije i suradnjom s Haškim sudom. Aleksa Đilas je u pogledu bilance politike demokratizacije Jugoslavije, izlaska iz međunarodne izolacije i normalizacije odnosa sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, umjereni optimist, dok je “oprezni optimist” kada je riječ o gospodarskoj obnovi zemlje, smatrajući kako vlast koja nije represivna, ne mora automatski biti i efikasna.