EKSKLUZIVNO: CJELOVIT TEKST PISMA TUŽITELJICE DEL PONTE HRVATSKOJ VLADI

Ekscelencijo,

iskoristit ću ovu priliku da odgovorim na dva Vaša pisma od 26. listopada 2000. godine i jedno novije, od 19. studenoga 2000. godine, te na izjave koje ste nedavno dali u javnosti. U posljednje sam vrijeme dosta putovala, te ovaj odgovor zbog toga dolazi sa zakašnjenjem.

Odmah na početku moram reći da sam razočarana time što sam uopće primila ta pisma, jer mislila sam da smo se složili oko toga da nećemo sudjelovati u ovakvim prepiskama, nego da ćemo sve prepreke i poteškoće prevladavati sastancima i razgovorom o tim pitanjima.

Problem je ovakve korespondencije, a to se i događalo, da vodi nerazumijevanju, nepovjerenju i nedostatku svrhovite suradnje. To se tada pretvara u začarani krug tvrdnji i protutvrdnji, bez smislenog dijaloga. Razočarana sam, dakle, time što ste se vratili nekadašnjim postupcima i započeli javnu medijsku kampanju za koju bi se moglo reći da smjera diskreditaciji Tribunala. Umjesto nastavljanja takvih postupaka, željela bih Vašu Vladu potaknuti da se okrene konstruktivnom i direktnom razgovoru.

Bez obzira na to, ne mogu dopustiti da ono što je dokumentirano u pismima spomenutim u prvom ulomku ostane bez odgovora.

Vaše inzistiranje na pisanom protokolu u kojem će biti propisane uzajamne obveze Vlade Republike Hrvatske i Tribunala pokazuje da još uvijek postoji duboko nerazumijevanje prirode Tribunala. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda osnovalo je Tribunal kao podorgan Vijeća sigurnosti, na osnovi glave VII. Povelje Ujedinjenih naroda, u svrhu održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Prema tome Hrvatska, kao članica Ujedinjenih naroda, ima zakonsku obvezu surađivati s Međunarodnim sudom i pridržavati se njegovih zahtjeva i naloga.

Stoga, ne mogu prihvatiti Vašu tvrdnju da nepostojanje takvog pisanog protokola vodi k nesporazumima u našim odnosima. Željela bih Vas podsjetiti da je prilikom našeg prvog sastanka u Zagrebu predsjednik Vlade jasno rekao da je Vlada svjesna mogućih implikacija koje puna suradnja s Međunarodnim sudom u složenim pitanjima može imati u zemlji, no da je usprkos tome spremna ispuniti svoje međunarodne obveze.

Štoviše, Vi ste mi osobno potvrdili da takva forma i sadržaj potpuno zadovoljavaju Vašu zabrinutost za nacionalne interese, te da će se budućim zahtjevima oblikovanim prema tom uzoru udovoljavati ekspeditivno. U svjetlu rečenoga, Vaša tvrdnja da moji posljednji zahtjevi nisu u skladu s našim dogovorom, ozbiljno je poljuljala moje povjerenje u Vašu dobru vjeru.

Podsjećam Vas, također, kako ste na jednom sastanku prije toga, u Zagrebu 24. svibnja 2000., rekli da bi moji pisani zahtjevi trebali sadržavati preciznije i mnogobrojnije pojedinosti o mojim istragama, odnosno, da bi trebalo navesti imena osumnjičenika pod istragom i objasniti na koji način su svjedoci i dokumenti traženi u zahtjevima relevantni za moje istrage. Podsjećam Vas i na to da sam tada bila nesklona davanju takvih konkretnih pojedinosti, s obrazloženjem da nisam bila uvjerena da bi hrvatske vlasti mogle sačuvati povjerljivost takvih pojedinosti. Doista, ministar Ivanišević je tom prilikom potvrdio da bi to mogao biti problem. U posljednjim tjednima bila sam svjedokom objavljivanja u hrvatskim medijima nekih povjerljivih dokumenata Međunarodnog suda, uključujući i kopiju jednog mojeg zahtjeva, te službenih priopćenja za javnost Ureda za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske, u kojima se komentiraju moji zahtjevi.

Apsolutno sam zgranuta tom situacijom i smatram da se moja ranija nesklonost da Vašoj Vladi otkrijem povjerljive informacije sada pokazala posve opravdanom. Kako da uopće vjerujem da Vaš ured može očuvati povjerljivost informacija koje vam otkrivam, kad se kopije mojih zahtjeva pojavljuju na svakom kiosku u Hrvatskoj.

Što se tiče drugog pitanja koje ste potakli u vezi s razgovorom mojih suradnika s gospodinom Tomljenovićem, tvrdeći da je u pogledu tog razgovora došlo do kršenja našeg sporazuma, to nije točno. Tražili ste da to ispitam, što sam i učinila. Gospodin Tomljenović je prilikom tog razgovora odbio odgovoriti na razna pitanja tvrdeći da se ona tiču nacionalne sigurnosti. Radilo se o najosnovnijim pitanjima poput onih za koju organizaciju radi i tko mu je bio pretpostavljeni tijekom akcije u Medačkom džepu. Moji suradnici su ga uputili da zamoli za pomoć savjetnika koji je čekao ispred sobe u kojoj se vodio razgovor upravo zato da bude na raspolaganju za takav savjet ili pomoć. Gospodin Tomljenović je ipak dao mojim suradnicima broj svojeg mobilnog telefona i rekao im da ga kasnije mogu nazvati u vezi s njegovim spoznajama o zločinima, osobito o ubojstvima i masovnim grobnicama. Moji suradnici su ga nakon toga doista i nazvali u dva navrata. Ni jednom prilikom, pa tako ni u ta dva telefonska razgovora, moji suradnici nisu gospodina Tomljenovića pitali za vojne ili službene tajne, niti su ga nagovarali da ih oda ili mu na bilo koji način prijetili.

Potaknuli ste i pitanje razine pomoći koji moj Ured pruža Vašim vlastima u pogledu kaznenog progona osoba odgovornih za zločine u Ahmićima. Žalite se da je 30.000 stranica transkripata s Blaškićeva suđenja, koje smo vam dostavili, praktički neiskoristivo jer ne sadrže imena svjedoka. Zaboravljate na kojoj osnovi Vam je moj Ured dostavio te transkripte.

Svjesni ste da mnogi od svjedoka u tom predmetu uživaju zaštitne mjere i povjerljiv odnos s mojim Uredom, te da bez njihova pristanka ne mogu otkriti njihova imena ili osobne podatke. S Vašim vlastima je bilo dogovoreno da će, kada transkripti budu pregledani i kad se utvrdi koji svjedoci bi eventualno mogli biti značajni, moj Ured, nakon što ga o tome obavijestite, stupiti u kontakt s tim svjedocima i zatražiti njihov pristanak da se Vašim vlastima dostave njihovi osobni podaci. Potrebno je, osim toga, da od Raspravnog vijeća dobijem nalog kojim će se, sukladno pravilu 75D, dopustiti objelodanjivanje identiteta svjedoka koji uživaju zaštitne mjere. Još uvijek čekam na takvu obavijest od Vaših vlasti prije nego što stupim u kontakt sa svjedocima i poduzmem nužne korake kako bi Vam se dostavila njihova imena.

Pretpostavljam da vam je poznato da već istražujem slučajeve vezane za Dubrovnik i Istočnu Slavoniju, te da sam u javnosti izjavila da će u idućim mjesecima biti podignute optužnice o tim predmetima. Nadalje, moj Ured je podigao optužnicu (i proveo jedno suđenje) u vezi s masovnim ubojstvima počinjenim na Ovčari 1991. godine. U Vašem se pismu, nadalje, sugerira da sam odustala od načela utvrđivanja individualne odgovornosti počinitelja, te da sam politički motivirana progonom određenih nacionalnih skupina.

Takve tvrdnje nisu utemeljene na činjenicama i, kad bi se provela ikakva objektivna analiza mojih istraga u cijelosti, jasno bi se pokazalo da su potpuno netočne. K tome, vjerojatno Vam je poznato iz mojih izjava za javnost da moje istrage neće biti završene prije kraja 2004. godine, te dakle nije vrijeme za kritiku moje istražne strategije. Iz mojih izjava za javnost takoder je jasno da se moje istrage usredotočuju na osobe na vodećim položajima, te da istražujem sve strane u sukobu u bivšoj Jugoslaviji kada postoji sumnja da su počinjena teška kršenja međunarodnog. humanitarnog prava.

Niste se uopće obratili mojem Uredu kako biste zakazali sastanak na kojemu bi se razriješila neriješena pitanja. Umjesto toga, čini se, provodite medijsku kampanju protiv Međunarodnog suda i mojih suradnika. Ne mogu vjerovati da su Vaše izjave kako želite punu suradnju s Međunarodnim sudom izrečene u dobroj vjeri. Početkom ove godine učinjeni su veliki pomaci u smislu poboljšanja suradnje između Hrvatske i Međunarodnog suda i radi njih sam bila spremna na velike ustupke. Bojim se, međutim, da se pitanju suradnje više ne pristupa iskreno, te da ga Vi sada koristite isključivo za postizanje određenih političkih ciljeva u Hrvatskoj.

Primite, Ekscelencijo, izraze mojeg najdubljeg štovanja.