Pred dva tjedna upozorio sam, na ovom mjestu, na diletantske izjave potpredsjednika hrvatske Vlade dr. Gorana Granića, inače glavne osobe za suradnju s Haškim sudom. Sugerirao sam da bi on ubuduće trebao svoje stavove provjeriti s kakvim pravnim savjetnikom, prije negoli u javnost iznosi nestručne tvrdnje koje mogu kompromitirati hrvatsku Vladu. Svaki čovjek ima pravo na pogrešku, pa tako i Granić. Ali ustrajati u pogrešci, a pogotovo na štetu svoje Vlade i države, to već ne spada u područje grešaka, već nečeg drugog.

Tako Granić ne samo da nije revidirao svoje stavove koji nisu u skladu s međunarodnim pravom, sa znanošću o međunarodnim odnosima i diplomatskom teorijom i praksom, nego se u to uplela i hrvatska Vlada donošenjem nesretnih i nespretnih 13 zahtjeva Tribunalu u Haagu.

U tim zahtjevima Vlada se solidarizira s Granićevim autističkim stavovima koji mogu odvesti zemlju u diplomatsku izolaciju i narušiti njezin međunarodni prestiž, tako mukotrpno rehabilitiran nakon trećesiječanjskih izbora.

Tako je Vlada formulirala zahtjev o poštovanju takozvanog vremenskog slijeda i težine zločina, iako joj je dobro poznato da se istraga provodi nad svim počinjenim zločinima pa tako i onima koje su agresorske snage počinile 1991. godine mučkim napadom na Dubrovnik i masakrom u Vukovaru.

U zahtjevu broj 9, pak, traži se da Haški sud dostavi hrvatskoj Vladi potpune informacije o inkriminiranima i osobama protiv kojih se vodi istraga, a traži se, na drugom mjestu, i otkrivanje identiteta svjedoka pa tako i zaštićenih svjedoka. Istovremeno hrvatska si Vlada uzima pravo procijeniti kada će nekog svoga časnika osloboditi ili ne obveze čuvanja vojne tajne od “nacionalnog interesa”. Takav “reciprocitet” je besmislen i odaje potpuno nerazumijevanje karaktera Međunarodnog kaznenog suda u Haagu, kao i nepoznavanje osnovnih načela međunarodnog prava i međunarodne politike.

Ni to još ne bi bilo najgore da zaključkom broj 7, kao i izjavama hrvatskog premijera, Vlada ne obmanjuje hrvatsku javnost implicitnom tvrdnjom da Haški sud osporava legitimnost ratnih operacija Bljesak i Oluja. Niti u jednom trenutku ni sud u Hagu, ni međunarodna zajednica nisu osporili legitimitet tih akcija. Jedino što je sporno jest ubijanje civila tijekom i nakon tih akcija. Nažalost, istrage koje su pokrenute nisu dovedene do kraja. Podatke o zločinima nad srpskim civilima, uglavnom starim i nemoćnim osobama, najprije su otkrile domaće nevladine organizacije, u prvom redu aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora i drugih udruga za Ijudska prava. Hrvatska je Vlada nakon 3. siječnja imala dovoljno vremena da naredi proširivanje istrage baš na temelju tih nalaza, i da za to okrivi i one koji nisu sudjelovali u zločinima, ali nisu ništa ni poduzeli da kazne pojedince koji su te zločine počinili. Da je hrvatska Vlada to učinila u suradnji s Haškim sudom, na vlastitu inicijativu, i utvrdila sve moguće olakšavajuće kao otegotne okolnosti, mogla je spriječiti podizanje haških optužnica protiv hrvatskih vojskovođa. Naime, Haški sud je prihvatio načelo non bis in idem - a to je da se nekome ne može suditi dva puta za istu stvar. Haški sud će, to je više puta rečeno, poštovati samoinicijativu lokalnog pravosuđa - ali ta inicijativa nije se nikad materijalizirala.

Pismo Carle del Ponte Goranu Graniću predstavlja pljusku ne samo Goranu Graniću, nego i cijeloj hrvatskoj Vladi. Strani su diplomati i politički analitičari zabrinuti za smjer hrvatske politike, koji je krenuo prema collision course - plovidbenoj ruti k sukobu. Nakon velikih početnih uspjeha vanjske politike i trijumfa na Zagrebačkom summitu, kako kaže jedan strani ambasador, izgleda kao je opet prevagnulo staro pravilo: plus ca change, et plus est la meme chose - što se više mijenja, sve je opet isto.