Kad se jedna tako ozbiljna stvar kao što su optužnice Haaškog suda plasira preko medija i kroz intervjue djelatnika Suda, rezultat i ne može biti drukčiji: zbunjenost u javnosti i kratki spoj na relaciji Haag - Banski dvori. Kad se tome pridruže i pitijske izjave predsjednika države koje se mogu tumačiti na više načina (poput one legendarde »Budiša, tko je to?«, koja je uskoro postala »Tko, zar Budiša?«) i nije moguć drukčiji ishod. Ratni pobjednici koji su prije pet godina sudjelovali u oslobađanju zemlje i zato dobivali pohvale savezničkih vojski sa Zapada, danas su potezom pera stavljeni na optuženičku klupu. Nikome od njih ne stavlja se ništa konkretno na dušu. Krivi su samo zato, jer su u Bljesku i Oluji bili na zapovjednim funkcijama u vojsci i policiji. Haaško tužiteljstvo je samo prepisalo tadašnji ustroj HV-a i MUP-a i reklo: to su optužnice. Nema takvih primjera u povijesti da se nekome sudilo zbog vojnih akcija kojima je oslobođena zemlja. Sudilo se eventualno zbog određenih zločina tijekom tih oslobodilačkih akcija, ali onda i optužnice tako trebaju biti formulirane. U hrvatskom slučaju, sve je izokrenuto. Umjesto da Haaški sud kaže da je taj i taj general kriv, jer je npr. u određenom selu kod Knina zapovjedio izvršenje određenog djela koje je protivno ratnom pravu i ženevskim konvencijama, za što postoje dokazi, hrvatske generale se optužuje zbog položaja na kojima su bili.

U tom smislu, ništa ne koristi ni nedavno Miloševićevo priznanje da vođe srpske paradržave u Hrvatskoj (koju Haaški sud i dalje u svojim dokumentima naziva "Republika srpska krajina") nisu htjele braniti svoje kuće ni pola sata, nego su zapovjedile evakuaciju stanovništva. Sada su hrvatski generali krivi i zbog te odluke Milana Martića kojom je htio izazvati reakciju Vojske Jugoslavije i u protuudaru se vratiti na područja koja su napustili.

U Vladi su shvatili tu igru oko optužnica za Bljesak i Oluju te poslali Haaškom sudu 13 pretpostavki za daljnji dijalog. To čak nisu ni uvjeti, riječ je o elementarnom poštivanju međunarodnog prava prema kojem se pojedinca može teretiti samo za konkretna djela, a ne temeljem kolektivne optužnice. Na žalost, predsjednik države, vjerojatno i zbog vlastitog angažmana oko Haaškog suda, sada nastupa kao »trojanski konj« hrvatske politike. Daje načelne izjave o potrebi suradnje s Haagom, protiv čega nije ni Vlada, jer u suprotnom prijeti izolacija, međutim, prešutno daje potporu jednom bahatom konceptu koji u konačnici ima za cilj Hrvatsku kao državu baciti na koljena, zgaziti njezin ponos i dostojanstvo i destabilizirati ju do krajnjih granica. U suprotnom bi optužnice izgledale kao civilizirani akti protiv pojedinaca kojima se na teret stavlja konkretni zločin, a ne kao pamfleti protiv tadašnjeg hrvatskog vojnog i policijskog vrha koji je kriv, jer se usudio oslobađati zemlju nakon četverogodišnje okupacije. (Marko Barišić)