Povijest nam pokazuje da se svaka hrvatska vlast od Mačeka preko Hebranga, zatim Savke i Tripala, sve do Račana, prije ili kasnije nađe na brisanom prostoru kada se sve fraze ogole i kada stiže vrijeme za neupitnu obranu nacionalnih interesa. U pravilu smo uvijek gledali istu predstavu: svi bi krenuli od faze infantilne naivnosti i dobrohotnosti, pa bi nacija pričekala nekoliko petoljetki svaku garnituru koja se od uvjerenih Jugoslavena postupno pretvarala u političke Hrvate. Danas smo pak svjedoci da nestaju iluzije o međunarodnoj zajednici.

Naime, danas, kad je Hrvatskoj javno priopćeno da šest haaških ćelija čeka na šest hrvatskih generala, došli smo do kraja jedne balade i sada je, kako vidimo, i Račanu sve postalo jasno. Nakon pet krvavih godina jednoga rata koji su započeli Beograd i Jugoslavija i u ratnom pohodu prošetali kroz tri države, da bi zločinačku ekstazu imali na Kosovu, ista ta međunarodna zajednica koja je uglavnom prekriženih ruku promatrala najveća srpska iživljavanja sada s apsolutnim razumijevanjem gleda na Koštuničino ignoriranje Haaga i zaključuje da bi haaške zatvore trebalo napuniti kompletnim Glavnim stožerom Hrvatske vojske!

Nastavi li Haag ovako, za par godina bi na red mogli doći kuhari i medicinske sestre koji su davali logistiku istoj toj hrvatskoj vojsci! Jer, ignorirati činjenicu da su i Mladić i Karadžić na slobodi, da se Milošević uredno pojavljuje u medijima i u isto vrijeme tražiti šest hrvatskih generala, ne znači ništa drugo nego da se hrvatski vojni vrh u Haagu tretira kao svojevrsna zločinačka organizacija.

S takvim stavom Haaškoga suda, koji jednom služi za politički pritisak na Tuđmana, drugi put se preko njega svađaju Europa i Amerika, treći put se proždiru vodeće zemlje Unije — a riječi pravda i pravo redovito su na zadnjem mjestu — mora se priznati da je prošla hrvatska vlast u svojoj nespretnosti i neznanju pomogla da stvar ispadne gorom nego što je trebalo. Jer, upravo je HDZ, prihvaćajući baš ovako širok Zakon o suradnji s Haagom, dao legalitet ovakvom razvoju situacije, da bi u isto vrijeme priječio izručenje i notornog Tute i Štele.

Bolje formule da se u kasnijoj obrani stvarnih nacionalnih interesa bude krajnje nevjerodostojan praktički nema! U takvoj situaciji nova vlast na samom početku nije imala puno izbora: Tuđmanova politika prema Haagu bila je do te mjere iskompromitirana da Račan 3. siječnja nije mogao ništa uvjetovati ako je želio da se barem njemu u svijetu vjeruje. No, onoga trenutka kad je pukla afera Stipetić, bilo je nacionalno odgovorno načelno se postaviti prema Haagu, upravo tada zauzeti čvrsti stav, jer onoga trenutka kada su stigle informacije da se Haag interesira za nekoliko hrvatskih generala, da im je interesantan čak i načelnik Glavnog stožera, tada je bilo kristalno jasno o čemu je tu zapravo riječ.

Tada je bio pravi timming da se Haagu postave uvjeti glede daljnje suradnje, a ne da se u interesu skupljanja sitnih političkih poena kod kuće cijela afera natovari na leđa Dražena Budiše, prikazujući ga kao notornog desničara. No, kao što se Budišino zauzimanje prije šest mjeseci za to da se raščisti situcija s vlasništvom hrvatskih medija ignorirala, jer su i Račan i Mesić u osnovi bili zadovoljni raspodjelom moći u medijima, tako se postupilo i s Budišinim otvaranjem afere Stipetić. I u jednom i u drugom slučaju i Račan, a pogotovo Mesić, rukovodili su se isključivo osobnim interesom i gurnuli su probleme u ladicu. Moglo bi se reći da je kronološki gledano otvaranje afere Stipetić ostavilo na slobodi hrvatske generale barem daljnjih šest mjeseci, jer je šokantna afera izazvala čuđenje i bijes javnosti. No, u oba slučaja problemi su izišli van, kako vidimo, u još dramatičnijem obliku. Sada su, naime, optužnice napisane!

Ako se za Račanovo držanje u aferi Stipetić i može reći da je bilo sukladno njegovoj vječnoj neodlučnosti u donošenju ključnih odluka, držanje hrvatskog predsjednika Mesića u aferi Haag na ljestvici čitavog niza njegovih skandaloznih poteza uvjerljivo je na prvome mjestu. Izjave koje stižu iz Ureda predsjednika nerijetko su gore od poruka koje Zagreb prima iz ureda haaškog tužiteljstva, a najnoviji Mesićev brutalni napad na Vladu, tvrdnje da ministri u Vladi koji glede Haaškog suda govore o međunarodnoj zavjeri i pritiscima na Hrvatsku rade protiv Hrvatske pokazuju da je Mesić krenuo u otvoreni rat protiv Vlade bez obzira na to što takav sukob u ovome trenutku ne samo da zemlji najmanje treba, već vodi državu u tešku krizu.

Naime, za manifestaciju svoje moralne i načelne vertikale Stjepan Mesić je kao bliski suradnik Franje Tuđmana imao praktički svaki dan razloga odstupiti iz te politike. Ostao je pune četiri godine, kada se dogodila većina gluposti zbog kojih smo danas tu gdje jesmo. Do kuda je u stanju ići Haaški sud s pritiscima, može se pretpostaviti: zacijelo ćemo biti tema kakve sjednice Ujedinjenih naroda, no do kuda će ići Mesić, puno je veća tajna.